Wednesday 20 January 2010

Poklanjanje

Recimo da je kucnuo čas za darivanje dragih ljudi. Hm, meni nikada nije bilo jednostavno da se odlučim šta da poklonim  konkretnoj osobi.

Odabiru poklona pristupam temeljno i  ne rukovodim se činjenicom da treba meni da se dopadne, jer poštujem da ne vredi raspravljati previše o ukusima. Poštujem ukus drugih, čak iako uopšte nemamo dodirnih tačaka po tom pitanju.

Ne mislim da se pokloni biraju prema prilici i/ili povodu, već se biraju prema osobi koju darivamo. Ono što je za mene vredno za nekog drugog nije i obrnuto. Količina pažnje koja se usmerava poklonom je najvažniji elemenat, a ne količina utrošenog novca.

Nije mi jednostavno ni kada su u pitanju žene, ni kada su u pitanju muškarci. Znam da se razlog ovakvog mog pristupa krije u tome da sam ja zapravo ona koju nije lako zadovoljiti poklonom. Odnosno, da budem jasnija, jedini pokloni koji su mi se ikada dopali su oni koji su nosili dušu u sebi i gde sam osetila da je osoba koja mi ga upućuje unela svoju kreativnost. Često mi je draža bila ruža napravljena od staniola od poklona koji se uobičajeno kupuju ženama, poput toaletne vode, bombonjere, nepotpisane knjige, jeftinog nakita i sl. To je tako svakidašnje i mene je oduvek asociralo na odrađivanje forme.

Posebno su me nervirali poklonodavci čiji pokloni nose u sebi poruku elementarnog nedostatka stila - od kvazi-izbora, preko ponovnog korišćenja papira za umotavanje, nikakvih ili bezličnih poruka - jer eto nikad nemaju ideju šta bi napisali.

Oduvek sam bila bezobrazna i poklone koji mi se nisu sviđali sam prosleđivala dalje. Jednostavno, nisu za mene i ne trebaju mi. Nekom drugom su bolje pristajali.

Ako bih se romantično zagledala u svoju prošlost, ono što nikada nisam dobila ni od jednog muškarca do dana današnjeg to je ljubavna pesma koju je posvetio meni ili pravo pravcijato ljubavno pismo - razume se, sa dozom patetike. Volela bih da mi se to desi jednog dana, a do tada... može da protekne i ceo Nil.

Eeeeee, zato je važno da čovek ume sebe da obraduje sitnicama i da prema sebi iskaže ljubav. Jer tada će biti svestan koliko iste te sitnice mogu drugima da ulepšaju svakodnevicu. I tada će biti sposoban da njegov poklon nosi njegovu emociju koja će u drugome da pobudi istinski doživljaj da tu osobu volimo i da marimo za nju i njene potrebe.

Ja ne znam šta je to što vi volite da dobijate na dar, jer vas ne poznajem, osim na ovaj posredan način, putem čitanja vaših blogova i vaših komentara. A ja da budem iskrena, ne verujem puno u virtuelni svet, tako da ako sa nekim budem imala prilike i da se pogledam u oči, moj doživljaj će svakako biti potpuniji i merodavniji.

Pošto vas ne poznajem, mogu samo da nagađam. Ja ću vama danas da poklonim jednu pesmu koje pišem od svoje 12-te godine i koje ne želim da objavljujem javno, jer to je moja najdublja intima - bar ja to tako doživljavam. Ono što sam do sada objavila je retko i takvo će da ostane.

I da me ne shvatite pogrešno, ne volim da dajem komentare na bilo čije pesme i zato ih ne dajem, niti ću ih davati. Komentari koji u sebi sadrže samo: lepo, divno, sjajno, samo napred i sl., za mene su nedostojni nečijeg truda koji je osoba utkala u svoje delo i traže od te osobe da uzvraća istim takvim odgovorima, za šta smatram da su izlišni. Ja mislim da ljudi pišu pesme, da bi se oslobodili od sebe i zato nikada ne treba pitati pesnika ili bilo kog drugog umetnika šta je time hteo da kaže, jer doživljaji su individualni i takvi treba i da ostanu. I ne treba mu soliti šta treba da ispravi u svojoj pesmi, jer to onda više nije njegova pesma, to je onda svačija pesma. I još nešto, ne zamerite, ali pesma je živa, i nju treba čitati naglas i sama percepcija zavisi od intonacije i raspoloženja.

Ova pesma nije moja prva pesma, verovatno čak ni omiljena, jer takva ne postoji. Ona je samo jedna od mnogih pesama nastalih pre 20 godina, jer od tada nosim u svom srcu svoju najveću doživljenu, ali neprežaljenu ljubav. Ova pesma je napisana kada Njega još nisam upoznala, ali sam bila smrtno zaljubljena u Njega i znala sam i datum i vreme i mesto na kome ćemo se upoznati. :-)

Želim da te nađem

Ti si moj željeni spokoj
Ostao negde daleko
Iza čitavog sveta
Cela jedna večnost i
Samo jedan tren
Ti si moj neiskazani i
Neostvareni poljubac
Moje sreće život.

Moje telo podrhtva
Ja vrištim
Vrištim u sebi
Mislim svakoga dana
Šta ti radiš?
Da li si i ti sam?
Da li tebe neko voli?

Možda te nikada neću naći
Ako više ne postojim
Svoj lik ne prepoznajem
Da li tvoje oči još uvek sijaju?
Da li te i sada boli
Kada se zagledaš u naše sunce?

Možda si ti samo deo moga sna
Samo jedan nedoživljeni trenutak
Jedno moje proleće
Jedna moja jesen.
A tvoj smeh divni
Poput svih mojih tuga,
Jedan razlog za sutra.

Ti si moj izgubljeni mir
Naši su životi nestalni
Oni su samo kratak trag.
Nikada nisam verovala
Da će naša ljubav prestati.



P. S. Ja uvek plačem kada čujem Ekatarinu Veliku i 'Ti si sav moj bol', jer sam ih često slušala sa Njim. Za mene ne postoji zaborav. Hvala vam na pažnji!

9 comments:

  1. Uf, odličan post,al zahteva obiman komentar. Dakle,
    dva najbolja poklona u mom životu : prvi je od devojke koja je prevrnula i nebo i zemlju da nađe knjigu za koju je jednom slučajno čula da bih jako želeo da je imam. Drugi je od drugara, kada sam diplomirao - kutija za vizit karte sa mojom vizitkom unutra, pisalo je - Kajzer Soze (recimo), dipl. pravnik (pivopija u slobodno vreme). Oba puta sam ostao bez teksta i skakao kao malo dete.
    Lično najviše volim da poklanjam spontano - kada naletim na nešto što me podseti na dotičnu osobu da to kupim po svaku cenu i poklonim. Kada moram da dam poklon, trudim se da bude iz duše i užasno sam skenjan ako me neko ne inspiriše i poklanjanje se svede na glupu obavezu. Imam drugara koji svakome poklanja muzičku kompilaciju , pažljivo probranu za svaku osobu posebno, meni je to sjajno.
    Što se tiče pesama, meni je trebalo puno prikupljanja hrabrosti da svoju objavim na blogu, isključivo što mislim da je pesma stvar ličnog doživljaja i da,ako joj jednom daš formu, dopustio si svakome da je skonta kako želi i oseća, tako da tu nema mnogo tumačenja. Mrzim profesionalne tumače, ali mi je drag svaki komentar na ono što sam napisao, jer ne bih objavljivao da ne želim tuđe mišljenje,a i uvek mislim da može bolje, pa hoću da vidim šta ne valja da, ako mogu to ispravim.Ispoštovaću tvoj stav po pitanju komentarisanja poezije, pa ću samo reći - HVALA ŠTO SI SVOJU PESMU PODELILA SA NAMA. kao neko ko je to nedavno uradio, znam da nije lako. Nadam se da nisam ugušio.

    ReplyDelete
  2. Drug moj, hvala Ti! Si bre opširan. Zezam, znaš me. Baš mi se sviđa kako deluješ. Ne sam kurtoazna. To - bingo - stvar inspiracije. Ideš, ideš, i odjednom te tresne flash, vidiš nešto, to te asocira na nekog i znaš da je to to.

    Nisam ja mislila da ti serviram da ti ne komentarišeš npr. ovu pesmu, za koju moram priznati odmah sam se setila tebe i pomislila, sad će Kajzer da me napuca da je tinejdžerska. Ono i jeste, obezglavljena šiparica je to pisala. O, kako je to samo lepo bilo tada. Jebiga, izgleda me već puca žal za mladošću.

    To oko ispravki pesama, ne znam šta da ti kažem, osim da nema šanse da mi je ijedna ispala bolja, kad sam je ispravljala. Probala sam i to je bila frankenštajnski nakalemljena varijanta. A o instrukcijama da i ne govorim, nikada ih nisam slušala, kad su pesme u pitanju.

    Hvala tebi što si pesmu pročitao!

    Nadam se da sam te ugušila! ;-P

    ReplyDelete
  3. E, Kajzere, a da munem ja Channel na YouTube-tu, da počnem da čitam pesme uz prigodnu muziku iz pozadine; mislim, imam izražene dramsko-lirske momente u vokalnom izlaganju? Bar kad se radi o ljubavnim pesmama. Rađe bih čitala tuđe pesme no svoje, doduše. :-)

    ReplyDelete
  4. Ej, Zveri, ni ja ne ispravljam ono što je već napisano, ali slušam savete onih koji pišu, jer želim, osim da se iskenjam u pisanju i da napredujem, tripujem se da je to zanat, da mora da se vežba. A za pesmu ne bih rekao da je tinejdžerska, nego emotivna i tako, još po nešto, ali sve lepo.

    ReplyDelete
  5. Imam i ja jednu 'takvu' pesmu, posvecenu jednom 'takvom'. 'Smrtno zaljubljena'- razume se, takve su nam bile godine, lude :D

    ccc, poklonu se u zube ne gleda! :D

    ReplyDelete
  6. Jašta sinko, zato samo ti piši, piši i piši... i ne razmišljaj o prekrajanjima. Za to ima vremena, jednog dana kada se istrezniš od silnih inspiracija. :-) Zahvaljujem na iznetom utisku, ta'ke su mi sve emotivne, uz po neku krvoločnu. :-)

    ReplyDelete
  7. @Kristina

    Eh, eh, jedino što mene moje 'ludilo' s godinama slabo popušta. :-)

    Da, od koga je poklon - ćuti, dobro je, hahahaha :-D

    ReplyDelete
  8. Polklanjanje samo po sebi je veoma interesantno. U nekim drugim kulturama je uobi;ajeno da kulturno odbiješ poklon, koji smatraš da nije odgovarajuči i ništa strašno se neće desiti. Možda je i to zato što drugi narodi nisu tako izdašni u davanju poklona kao mi. Onda sebe dovedemo u situaciju da očekuje od nas i da poklanjamo osobama, koje ne poznajemo dovljno, npr. Inače, kaže se da poklon više govori o osobi, koja poklanja, nego o osobi koja prima poklon. A ponekad imamo situaciju da mislimo da se dobro poznajemo pa ima drugačija očekivanja od ljudi,ponekad i veća od onoga što mogu realno da pruže,

    Zar svi mi nemamo neku pesmu na koju otkidamo, zasuzimo. Mislim da je to divno!

    ReplyDelete
  9. Da, biće da je tako kao što kažeš - 'poklon više govori o osobi koja poklanja, nego o osobi koja prima poklon' To ću da zapamtim. Kako sam samo ja idiotski odreagovala sad skoro. Dobila sam jedan crni kožni kaiš na poklon, i 'ladno sam ispalila: "U, jak je, dobar je za bešenje!" Mislim, stvarno ne možeš tako nešto svakome da ispališ. Dalje, par dana kasnije, pita mene osoba, da li mi odgovara kaiš, a ja ga nisam ni isprobala, jer sam toliko ludo bila zainteresovana za kaiš. Evo, sa' ću ga isprobam, krajnje je vreme, da spremim odgovor na pitanje sledeći put. :-)

    Eto, svi mi na nešto 'otkidamo' po malčice. ;-)

    ReplyDelete

Note: only a member of this blog may post a comment.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...