Showing posts with label dešavanja. Show all posts
Showing posts with label dešavanja. Show all posts

Sunday, 14 August 2011

Kako sam saznala da sam lezbejka

Dobar dan u nevreme! Ja sam pre nekoliko sati primila k znanju da sam lezbejka. I moja drugarica, jedna isto tako zverka, je lezbejka. Mi smo lezbejke. Tako je Bora zaključio. Ko je bre taj Bora?

Ovako je to bilo, deco moja... sa' ću vam rečem potanko.

Te dve zverke su se šetale ulicama velegrada, takoreći metropole, balkanskog NY, moglo bi se reći, i na pešačkom prelazu, takoreći na zebri naletimo na tog Boru. Vidim, prepoznao me je Bora i kaže: "Mi se ono znamo iz Praga?" Složih se sa Borom. Da, bilo je to prošle godine.

Bilo je toplo majsko veče 2010. godine i ja sam stajala na tramvajskoj stanici čekajući tramvaj koji će od hotela da me odveze do centra Praga. Na stanicu dolaze Herr Bora i supruga mu aspida. I kako se eto, "znamo", mislim sreli smo se na tom turističkom putovanju u okviru istog aranžmana, a Herr Bora da ispadne fin, pošto je čuo da ću noću da se smucam sama po Pragu, ponudi mi (sve dok gospoja mu je pokazivala znake neodobravanja) da im se priključim u šetnji. 25 minuta u tramvaju Bora je pričao sa mnom tj. pričao mi o sebi. Tada sam saznala da je advokat, uspešan, kako kaže, naučeni psiholog, svaki dan radi sa ljudima. Pogledao mi je i u dlan (rođeni hiromant, reklo bi se) i porekao mi je da sam sklona depresiji. Kaže, video je to po liniji srca. Stručnjak, zaista, mnogotalentovani. I odosmo u pivnicu. Gospoja ne pije pivo i ne voli one kojekakve nožice svinjske i te stvari što se jedu po pivnicama. Baca lagani hejt tu i tamo na mene. Mene to odavno ne pomera. Navikla sam. Tako sam ostala bez svih svojih drugova kada su se poženili, jer su im žene zamišljale kako im seksualno rabim muževe. Verovatno su se (i) one dobro deljale naokolo, jer svako polazi od sebe. I kako se nameštaju stvari, dođe jedan tanjir, mesto dva tanjira, pa smo Bora i ja jeli prstima iz istog tanjira. Gospoja umal' što nije šlognula. Pa još jedna tura, isto zajedno iz istog tanjira. Pa sve to zaliveno crnim pivima u velikih kriglama. Inače, odmah sam primetila da bi me Bora povalio, da kojim slučajem supruga nije prisutna. Ali, 'vako, samo mu je iskričavao sijao isplaženi kurac iz očiju. I na to sam navikla. Ali, ne pridajem važnost tome. Posle te večeri, izbegavali su me, tj. Bora je od sutra bio na odstojanju. Ljubazno na odstojanju. I nismo se sreli, do...

I onda Bora reče: "Ja planiram da putujem u Berlin. Da li planiraš, tj. da li PLANIRATE da putujete negde? - bacajući oko preko mog ramena na ovu drugu zverku (o, da, dobro sam čula množinu... i nisam reagovala...blaženo je živeti u zabludama...)

Nešto sam prokenjala kako bih i ja volela da vidim Berlin, tj. to mi je želja (hehehe, da li si Boro pomislio kako ću da se akam na gay pride-u tamo, a?) i a pro po ovog skorašnjeg putovanja u Alemanju i rekla da kad vidiš jedan (veći) nemački grad (kao što si video Dresden) video si uglavnom sve. Možda vredi videti bavarske dvorce, bla, bla, bla... ma sve divno i krasno. I pozdravismo se, i nadam se više se nećemo sresti u ovom životu.

Druga zverka se zabrinula da mi nije kakav rođak, ne daj bože prijatelj. Kaže da je ljigav u pičku materinu. Rekoh, sis, advokat ti je to. Dobro smo prošle. Oni i dobar dan naplaćuju 50 evra. I reče da mu se u očima vidi ona stvar i da bi nas fakat obe naguzio da može, onako tamo na sred ulice. Dobro smo prošle, kažem ja. Bolje je jebati, no jeben biti.

Hipotetički bračni razvoj događaja
- Draga, maco, je l' znaš koga sam sreo sada u gradu?
- Koga srećo?
- Je l' se sećaš one crvenokose iz Praga što si mi kenjala cele noći posle izlaska u pivnicu?
- Nisam ti ja kenjala ništa. Sam si zasrao. Samo što nisi skočio na nju.
- Maco moja, srećo moja, pa ona je lezbejka.
- Lezbejka?
- Da, sreo sam je sa ribom. Nije joj loša riba. Mislim, nije loša za lezbejku. Znaš ti da ja umem da procenim ljude... Ein, zwei, alibaj, drei, vier, dolazi tvoj "oficir", fünf, sechs, sa' će padne jedan žestok seks, sieben, acht, pokaži mi tvoj mrsni akt, neun, zehn, ja sam tvoj "odani" kreten... (te uze da je otkida od ljigavog kurca krvavim novcem poprskanim).
- To, Boro, to, to, to...





P. S. Arsi hvala što mi je onomad poklonio ovu pesmu što se vrti, a koja se odlično uklapa uz ovaj post, kada smo se Tanja Bravarica, Arsa i ja gađali s porukama ovde drugim povodom. 

Wednesday, 3 August 2011

Blogersko-tviteraška je tuga pregolema

Dobro veče, dobar dan,
Ja sam bloger (možda i tviteraš),
Ja sam moćan,
Ja sam snažan,
Ja sam mnogo važan.

Prdim,
Pišem,
Ponešto i
Narišem.

Ko je ko?
Sve uvaženi,
Snažni,
Ma, mnogo važni.

Ljudi od reči,
Ljudi od promena,
Ljudi od talova,
Ljudi od valova.

Oj, Njegoše dragi,
Crno jeste nebo što se nadvilo...
A ko će kome
Ako neće svoj svome?

Oj, Teslo dragi,
Zajeb'o si se
Što si dao ljudima
Što si dao!

Imam jednu molbu za te:
"Dođi i isključi struju!"
Vreme je!

Zreli smo za neolit!




___________________________
Inspiracija pronađena u sledećim postovima, redno. No, ne treba ispustiti iz vida da može biti još onih koji će odreagovati, na svoj način. Molim lepo, obratiti posebnu pažnju na komentare u linkovanim postovima:
  1. Kako blogeri utiču na sopstvenu sujetu, a tviteraši na promet u kafanama u kojima se okupljaju
  2. Agro gerila - odgovor
  3. Nešto sasvim lično – Otvoreno pismo Deda Boru i nekim drugim dragim blogerima

Tuesday, 19 July 2011

Šta sve može da se dobije na lutriji

Svašta i ništa. Neko nešto dobije, ali zato većina izgubi, mada se taj rizik uvek kosi sa logikom, jer skoro svaki kockar očekuje da će "baš ovog puta" da ga "krene". Ili "ima osećaj", itd. Onaj ko sigurno zarađuje to je organizator lutrije, i zato su lutrije uglavnom u državnom vlasništvu. Pri tom, mislim na one organizatore koji vrte veliku lovu, a ne na kladionice. Državna lutrija je "zlatna koka" za državu, dakle, pričamo o monopolu. Ta nema nijedan mućak u svom gnezdu, osim što je koncepcijski i suštinski čist mućak.

Kod nas je loto 7/39 jedna od omiljenih opštenarodnih igara, iako je verovatnoća da se dobije sedmica oko 1:15.000.000. Sve manje od sedmice su beznačajno male sume. O pitanju štimovanja rezultata nećemo ovom prilikom, a i to je teško dokazati.

Zatim, tu je Bingo, pa razne greb-greb srećke tipa one "Srpski san", da ti država (tj. narod koji uplaćuje svoje novce) poklanja po (bruto) 1.000 evra mesečno u narednih 20 godina. Država, međutim, iz fonda nagradnih igara svojih 50% uzima odmah. Ekonomija, za razliku od matematike, poznaje i vremensku vrednost novca, pa zapravo gorepomenuta suma kada se svede na sadašnju vrednost iznosi upola manje. A koliko će da vredi za 20 godina? To ni sam bog ne zna, jer novac vredi onoliko kolika je njegova kupovna moć u datom trenutku.

Kada je bilo aktuelno uvođenje PDV-a, a to je bio početak 2005. godine, pokrenuta je "akcija" gde su građani imali za stvarni cilj da kontrolišu jedni druge, ali je to predstavljeno pod maskom "lojalnosti" državi koja nije sposobna da utera red u svoje redove. I tada je organizovana nagradna igra, da se skuplja određeni broj fiskalnih računa, pa da se to šalje na adresu Poreske uprave, pa su se izvlačile neke nagrade i tra-la-la. Uglavnom, odziv je bio megalomanski. "Nagrade", naravno, simbolične. Svejedno, poslušnici su radili posao države za državne organe. A u to vreme, radio je i sistem zaplašivanja koji je bio nešto po sistemu da moraš da imaš fiskalni račun pri sebi, na nekih par desetina metara, ako te zaustavi neki državni organ, pa te pripuita odakle tebi ta roba u cegeru. Drugi aspekt koji ulazi u aspekt kontrole "ko će kome, ako ne svoj svome" je bilo organizovano potkazivanje putem "anonimnog" poziva, pod parolom stiha ukradenog iz pesme Partibrejkersa Jedan poziv menja sve. Digresija digresije na temu je da je upravo ovih dana Elektrodistribucija Beograd takođe uvela istu takvu mogućnost da "savesni" potkažu "nesavesne", tj. one koji kradu struju, "anonimnim" besplatnim pozivom. Koliko sam primetila, materijalnih nagrada nema, osim osećaja zadovoljstva da je "dobro delo" učinjeno. Da se naslutiti, nama ne treba neko gori od nas samih, da nas potkopa, jer dovoljno je što smo takvi kakvi smo. Ili grešim?

Takođe, nije neviđeno da se prilikom izbora organizuju razne lutrije, tj. npr. da glasački listić predstavlja istovremeno i lutrijski tiket, ne bi li se narod privoleo da glasa u što većem broju, nadajući se nekom dobitku. Takvu akciju je u Arizoni pokrenuo izvesni Mark Osterloh, 2004. godine, i skupio je navodno dovoljno glasova da to zaživi. Međutim, iz nekog razloga, u članku piše da je to valjda propalo jer se glasači nisu pojavili. A zar glasanje nije anonimno? E, tu nam statistika mnogo pomaže, odnosno podaci o popisu stanovništva. Arizona je druga najsiromašnija američka država sa značajnim učešćem hispano stanovništva koje pripada tom siromašnijem sloju i niže je školske spreme. Sada zamislimo sliku da je svaki glasački listić i lutrijski tiket. Dakle, država je (kao i uvek) operator, a narod je instrument. Instrumenti za izvođenje se kupuju tj. prodaju. Time, u stvari, građani sami sebe podmićuju i uistinu jeftino prodaju svoje glasove. Za šta? Za percepciju o očekivanom trenutnom dobitku.

Ako se osvrnemo na daleku istoriju, jedan od metoda kojim su stari Grci birali svoje političke predstavnike je bio sistem lutrije. Ali, tu ima ali. U tom košu su bili samo veliki zemljoposednici, a ne žene, deca i plebs tj. siromašni. Prema tome, to je samo bilo pitanje koji će od "velikih" da uđe u grand finale.

Npr. bogate države poput New Yorka se sada bave sasvim drugim stvarima. Naime, 24. jula 2011. godine New York ozvaničava istopolne brakove, tj. srpski rečeno - brakove između pedera i lezbejki. Inače, New York je poznat po tome da ima jak politički gay lobi. Inače, radilo se o tome da su 4 republikanska senatora prevagla (izlobirana) da se ovaj zakon usvoji u njujorškom Senatu. Glas koji je prevladao je glas Stephen Salanda, pa koga zanima može da se pozabavi time, kakvi su njegovi stavovi bili, itd.

I tako, da se vratimo na lutriju. Dođosmo do najnovijeg "projekta" u Velikoj Britaniji. To je lutrija pod nazivom "lutrija plodnosti" (fertility lottery) čija realizacija se očekuje krajem ovog meseca. Ova vest je ozbiljno podelila britansku javnost. Ima mnogo onih koji su za i protiv. Naime, radi se o tome da svaki pojedinačni online tiket košta 20 funti. Planirani nagradni fond je 25.000 funti, a glavna nagrada je mogućnost "dobijanja bebe". Propozicije igre su takve da može da učestvuje ko god hoće bebu, a da ima najmanje 18 godina. Ono što je vrlo zanimljivo je da se potencijalnim srećnim dobitnicima - solo muškarcima i ženama (straight i gay) na raspolaganje stavljaju surogat majke, ali i mogućnost primanja donirane sperme i/ili jajne ćelije. Pred kraj ovog članka, prenosilac vesti, američki CBS - najgledanija američka TV mreža, melje vodenicu na američku javnost, postavljajući pitanje: "Šta mislite, da li bi lutrija plodnosti zaživela u Americi?"

Mnoga pitanja, možda ova, a možda i ona iz članka Legalna kontrola: surogat majke, pederi i popis stanovništva će uskoro biti i predmet zemlje Srbije. Naš problem je što mi skoro da nemamo nikakvo nezavisno intelektualno javno mnenje (masa se ne računa u to), a pojedinci koji postoje, među njima, nemaju mogućnosti, niti će imati, da javno iskažu svoj stav. Pitanje je da li uopšte postoje intelektualni autoriteti koji imaju muda i koje neko ne finansira. A opet, šta nam vrede pojedinci koji nemaju sopstvene pare i infrastrukturu da pokrenu bilo šta u korist ovog naroda. Jer, para vrti gde burgija ne može. I tako se vrtimo u krugu. Ko zna, možda, jednog dana kada nečiji sin bude došao sa dečkom kući, jer je to in, jer se tako bolje "probija" u životu, tj. lukrativno je, neki ljudi će postaviti sebi pitanja u čemu su pogrešili i zašto su ćutali i klimali glavom na sve što nam servira Zapad. Ali, biće kasno.

Friday, 15 July 2011

Legalna kontrola: surogat majke, pederi i popis stanovništva


Leb i Sol - Jovano, Jovanke

- Šta znači građanska zajednica?

- To je ozakonjena veza između (za sad) dve osobe istog pola. Demagogija zavrzlame je u licemerju države da se to zove, ovako ili onako (mož' misliti terminologije - registrovane ili neregistrovane kohabitacije), jer zaboga (neka) država ne priznaje istopolne brakove. U stvari, nije šija, nego vrat.

- Zašto me to pitaš?

- Zato što sam videla tu opciju u rubrici na Google+, u profilu, pa status veze, pa tamo na dnu poslednja, tj. prva odozdo opcija, piše - u građanskoj zajednici. (korisnici neta su primetili da ne postoji ni opcija - razveden/a)

- Neprirodne fluktuacije ulaze na mala vrata, takoreći neprimetno.

- Smeta ti?

- Smeta mi.

- Šta?

- Imala si prilike da pročitaš da se intenzivno radi na uvođenju surogat majke (meni sve ovo ima Mengeleovsku potku, a vidljivost posledica je tek u povoju). Zatim, sumanut upliv države kada je u pitanju laka mogućnost oduzimanja roditeljskih prava. Možda ćemo biti svedoci da deca ucenjuju svoje roditelje, kada im ovi nešto banuju, jer jedu govna, a onda će dete da kaže: "Hoćeš li da me pustiš u grad ili da pozovem taj i taj telefon "za zaštitu mojih prava?". Takođe, proširenje stavki iz oblasti sklapanja "bračnog ugovora" (jebiga, brak je i dobar ili loš biznis). Podaci koje pominjem se nalaze u tzv. prednacrtu Građanskog zakonika Srbije - deo koji reguliše Porodične odnose tj. koji se odnosi na izmene Porodičnog zakona, na sajtu Ministarstva pravde. Nedavno se pojavila vest koja je imala za cilj da ubaci buvu o "brizi" države o natalitetu, kroz materijalna mesečna davanja sredstava majci za rođenje 3-ćeg deteta do njegove 18 godine, pod parolom: "Jedno dete za mamu, jedno za tatu, a treće - za državu." Ova krilatica je otprilike kao da su je osmislili Hitler, Himler i Gebels zajedno.

- Surogat majke, monstruozno zvuči.

- O, da, ali neminovno. Konačni cilj je da žene u najmu i jarmu rađaju decu homoseksualcima (a što je originalna misao moje prijateljice), a što je već više nego zastupljeno na trulom Zapadu. Posao za armiju nezaposlenih žena. Nasumični primeri posrednika: ukrajinska agencija, indijska agencija, američka agencija. Podaci pokazuju da je kupovna moć gay populacije jako dobra. Čitaj: sledeći korak je legalizacija istopolnih brakova. Primer: Surogat majka se kaje. Kako se ništa ne dešava bez razloga, Amerika je iz dečijih pasoša izbacila reči majka i otac i zamenila ih je rečju "jedan roditelj" i "drugi roditelj" i to smo imali prilike da pročitamo. Tuga.


Bentley (levo) i Matt Harris sa svojim sinom Connor-om
koji je nedavno napunio godinu dana.
Oni su prvi par u Queenslandu, Australija
koji je dobio dete po zakonu o surogat materinstvu. 
Foto: Mark Cranitch.
Izvor: The Courier-Mail
- I šta još?

- Čeka nas i popis stanovništva od 1. do 15. oktobra ove godine. On eliminiše svaku privatnost, iz krucijalnog razloga, a to je što statistiku ne treba da zanima tvoje ime i prezime. Kada je zanima tvoje ime i prezime to više nije statistika, to je davanje ličnih podataka, kao i podataka o sublimirano rečeno domaćinstvu, tj. informacija koje mogu biti zloupotrebljene. Patetično-sentimentalno-nacionalno-tugaljiva brošura (.pdf) sproću popisa. Obrazac za lični (p)opis (.pdf). Obrazac za trkeljisanje podataka o stanovanju (.pdf). Zakon o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova 2011. godine predviđa da lica koja se ne odazovu popisu, te daju nepotpune i/ili netačne podatke budu kažnjena novčano u rasponu od 20.000-50.000 dinara (čl. 29). Lepa para per capita.

Uostalom, i Hitler je te popisne podatke onomad iskoristio uz pomoć američkog IBM-a.

- Daj, jebote, više i sa Hitlerom.

- Aham, pa uzmi pa češljaj malo istoriju, ne bilo ti zapoveđeno. A i ovde imaš materijala u linkovima, pa furaj gde te priča odnese.

Monday, 4 July 2011

Patrikurcizam

Navukli me mangupi da gledam jučerašnje finale Wimbledona. A, istina, i ja volim da gledam kako raste nivo kolektivnog ludila.

Za'ebem se i prebacim na B92. Koliko sam shvatila iz njihovih visprenih, kako se ono tevelizijski kaže - reklamnih i takvih slogana, Novak je već dobio Wimbledon i pre nego što je otpočeo finalni meč sa Nadalom. Usput, ma nije prošlo ni 10 minuta kako je meč trajao, a ja vidim da mi intenzivno ide na pičkin živac nadahnuti B52 komentator. Alo, prijatelju, pa nisi ti Novakov lobista. Ili jesi? Usput, bilo je tu i PR-ovanja i tako to. Mislila sam da ću u jednom trenutku čuti i kada Novak vrši veliku nuždu, tj. da komentator obiluje i takvim podacima. A, iznad i povrh svega dopalo mi se što komentator ima tako iznenadne urlike tokom meča, da ti se strese guzica zavaljena u trosed, ko onomad pre 12 godina kada su leteli projektili iznad zgrada. No, da ne menjamo temu. Kada se događalo, a događalo se da Nadal igra bolje u meču, to je uvek bilo pripisano njegovoj sreći ili pak tome da se nekako izvukao. Rečju, fascinirana sam nepristrasnošću i profesionalnošću tzv. sportskog komentatora, tako da ću sledeći put da gledam preko Eurosporta slična sportska zbivanja.

Evo, i dok ovo pišem, sirene i dalje urlaju po gradu. Ah, kako me samo raduje što narod radi nacionalizam. Inače, jačanje nacionalizma, uz kombinaciju sa besperspektivnošću, odnosno visokim stepenom nezaposlenosti i socijalnom bedom i nepravdom vode, pogodite gde, u diktaturu (tj. njeno prolongiranje), ali ne lumpenproleterijata. Stoga, a to već svi znaju, al' da ponovimo, drug precednik je bio prisutan, da podrži sopstveni rejting koji više ne postoji. I ispušeni Jeremić sa gospođom. Toliko o politikanstvu.

Inače, ne znam da li je iko primetio da čitava porodična bulumenta Đokovića nije ni prijebala njegovu devojku. Odnosno, ona nije u tom krugu. No, to je prilično logično. Novak je investicija koja treba još dugo da kapitalizuje širokom porodičnom krugu keš. Sve ja razumem, i podršku porodice, i njihova odricanja, ali... kako rekoše roditelji: "Mlad je on da se ženi". Odnosno, da karabasi ambiciozne porodične planove.

Zaista mi je drago što je Novak dostigao svoj san iz detinjstva, osvojio Wimbledon i dostigao prvo mesto na ATP listi, ali to nema nikakve veze sa Srbijom i cirkusom koji se tim povodom pravi. Da sam na mestu Novaka Đokovića, uzela bih državljanstvo Monaco-a koji ne poznaje pojam dvojnog državljanstva, osim prebivališta u Monte Carlo-u, i završila sa time da se moje ime koristi za skupljanje političkih poena. To je njegov lični uspeh, a ne uspeh Srbije.

Tuesday, 28 June 2011

Povratak se primakao

Ovog jutra razmišljala sam o dresuri i njenoj izlišnosti, kada su u pitanju životinje. Ljudi su ti koji blagougodno izvijaju svoje nejake vratove, jednostavno cvileći da im se stavi ular oko vrata i da ih se vodi. Mnogi traže vođu, mnogi ga i nađu, a da se nikada ne pitaju - čemu? Sinoć sam posmatrala tri ovce i njihovu zajebanciju kada je došao jedan tip koji je u plastičnim džakovima doneo svežu travu za njih, jer su sve živo unakolo obrstile. Ovce se raduju i skaču uvis po livadi, kao zečevi. Imala sam utisak kao da lete. Zašto je čovek često ograničen po društvenim rubovima? Zašto ljudi ograničavaju sami sebe? Zašto je kontrola postala sve i svja na ovom svetu?

Ja sad moram da smislim kako da ne overloadujem kofer koji brat sestri sam za sebe broji 4.7 kg, plus sve one krpe kupljene na pravim sniženjima, gde cena per capita ne prelazi 5 jura i zbog svih onih darova što ću da potrpam u njega. Ma, neka ide život, platiću penale, te dodatne kilograme, kao žena koja kuka nad viškom kilograma, kao kaznu za uživanje. Dodatni penali zbog nepoštovanja pravila. Uživanje cenu nema, bar je to moje viđenje. U ime toga, sada pijem šampanjac, a još nije ni podne. Pa šta. Jedan je život i sada mi se pije. Linderhof, godina 2009, suvi (isključivo, jer slatki su odvratni), plus dimljeni losos na tostu premazanim puterom. Kršim još neka pravila, ali ne bih sada eksplicite o tome. Bitno je da ih kršim.

Neke stvari su neprocenjive. Kao pesma ptica - kosova koji se čuju na sve strane u Bonu i okolini. Male, crne ptice, sa narandžastim kljunovima. I baš sam B. komšinici S. objašnjavala da je kod nas domaća ptica vrabac, i suvenir ptica, i simbol Beograda, i da ga jebem, zapelo mi da se setim kako se kaže vrabac na engleskom, i kažem mesto sparrow, parrot. Jebo me engleski. Vidim, žena me čudno gleda. Aham, da, pa papagaji su egzotične ptice, a Srbija, nije da nije egzotična u nekim svojim pojavnim oblicima, ali definitivno nije stanište papagaja, ako izuzmemo one u kavezima koji se ne računaju.

Dakle, ostaje mi to pakovanje, rastanci i ta sranja. Jao, to baš ne volim. Mislim na rastanke, pošto se brzo pakujem. Patetika, suze, sranje, opet, ponovo. Pozli mi bukvalno od svega toga. Zato najčešće idem sama i dolazim sama, da se lišim svih tih shit trenutaka. Ali, i to je neminovno.

Nakon reči - neminovno, kliknuh greškom ili ne na objavljivanje posta. Zato što radim na laptopu bez miša, pa mi lako odlete prstići na neko dugmence pored. Nema veze, bar sam delimično naučila da radim sa senzorom, bez miša. I, sviđa mi se. A sviđa mi se i laptop kao institucija. Elem, jedino što sam imala ideju da kupim ovde, nisam kupila. A to je e-čitač. Slabo ga ima u slobodnoj prodaji, tako da će morati da radi neka kombinacija preko Amazona. Bar sam imala prilike na jednom mestu da se poigram sa istim, jedan Sonyijev model, i shvatila da je to prava stvar za mene, s obzirom da najčešće čitam .pdf i ostale tekstualne formate i "ostavljam" oči na monitoru računara. Tamo negde na jesen, "pašće" za slobodu i jedan e-čitač. :)


Wednesday, 22 June 2011

Raucherraum

Sobe za pušače mogu se videti po stranjskim robnim kućama sa sve pravom ventilacijom i smeštene su obično u restoranima za samoposluživanje. A tamo ima potpuno nadrealnih likova...

Lik, od svojih oko 35 godina, prilično oronule fasade i nervoznih, nehotimičnih trzaja tela sedi za stolom u uglu i bukvalno duva pljugu kao Maru. Zagledan je tamo negde između prostora neba i zemlje, u nekoj nevidiljivoj tački na zamišljenom zidu. Prekršta bez prekida jednu nogu preko druge, a onda se onako vizionarski zagleda u vrh pljuge, obujmi je celom šakom i garant tripuje da je na nekom drugom mestu.

Ulaze dve klinke, recimo 15-16 godina, šatro da pljugaju. Kašlju ko dve mazgice prilikom svakog uvlačenja dima. Ova jedna se zagledala u mene kao u Osmog putnika. Kikoću se onako mladalački tupavo, neko bi rekao da sam zlobna, i da je to u stvari bezbrižno. Okay, može i tako. Zavisi od posmatračkog ugla. Pa prebacile mobilni na zvučnike da se čuje kako se tamo neki kurajber sa druge strane sa njima dogovara da se nađu u robnjaku. Posle nekih 15-ak minuta dolazi brat Turčin, original podvodačka faca, a njih dve oduševljene što će da iskoče iz svakodnevne rutine nemačkog naroda. Šta je dalje bilo, to znaju oni.

E, sad, onaj prvi sa početka priče je otišao i na njegovo upražnjeno mesto je sela jedna ugojena gospodža u godinama sa sve nekim osvežavajućim frapeom u rukama, nedefinisanog kolorita. Vidim, i ona me gleda. Rekoh, 'ajd' i ja nju da pogledam. Nasmejem se, jebote. Ona priča li priča, priča tom frapeu ili tako nekako. "Are you talking to me?" "Ich verstehe nicht!" Okay, ne obraća se meni, učinilo mi se. "Du bist sehr schön." "Entschuldige, ich verstehe nicht, mein Deutsch ist sehr schlecht."

Mimo pušačke sobe za dobijanje pušačke noge, u centru centra grada Bona, baš tu negde kod Betovenovog spomenika, prilazi mi jedan lik, onako negde između građevinca i kamiondžije, ili narodski rečeno dobar samo za one radnje, možda. Nit' je Turčin, nit' je Nemac, ni crn, ni žut... Trči jebote za mnom na ulici. Ono, ako bi posmatrala sa strane - lep prizor. Mislim, je li, godi to egu, hahahahaha. I krene neku klasičnu spiku za skraćivanje strankinja i opet ono: ""Du bist sehr schön." Pa kako tako nešto da ne razumem. I opet ja njemu da ja nicht verstehe, kad on mene pita odakle sam. I ja mu lepo kažem: "Iz Srbije brale. Ovakve ribe kao što sam ja samo možeš da vidiš u Srbiji." Pa neka mu cure žvale, što da ne.

Uostalom, zar to nije već poznato svima. Mislim, stranci kada dođu u Beli zadivljeni su koliko ima lepih žena koje su oskudno odevene. I baš je jedan ženohejter opazio da niti ima lepših, niti oskudnije odevenih devojaka, pa se pitao da li je moguće da su sve prostitutke. I taman da zaustim: "Prijatelju, ne sudi po ambalaži, vidim ja ima toga i po Nemačkoj koliko hoćeš."

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...