Saturday 31 October 2009

Presek

Ceo život imam tu osobinu da primam sve energije ljudi sa kojima dolazim u kontakt. Tako sam nekad baš sjajno raspoložena, a nekada mi je mnogo loše. Eto, danas mi je pripala muka po n-ti put.

Mnogo volim pijace, pa često i odlazim na njih. Tamo ima raznih ljudi i ti ljudi su kontaktu sa realnošću. Mislim na onu pravu realnost. Oni se bore svakog dana i njih jebe korumpirana inspekcija i murija.

Na Bajlonijevoj pijaci, na kojoj sam se obrela neplanirano, jer sam odjurila da kupim još jedan donji deo trenerke (e, a jedan sam već juče kupila, pa me očigledno ćapio potrošački mentalitet i zinulo mi je dupe) od onog, kako ga zovu, brušenog pamuka (mekan je ko duša ili ko pliš), usput svratim do jedne žene koja prodaje masline. Prodaje još nešto ispod tezge. Zbog toga što prodaje ispod tezge je danas popila nemalu novčanu kaznu. Veselo sam joj prišla i pozdravila je. Ona je podigla ka meni svoje umorne oči i promrzle ruke i rekla mi je: "Eto, vidiš, a proganjaju nas kao da ispod tezge držimo drogu!"

Rekoh joj: "Da, dok Vi pokušavate da zaradite još nešto prodavajući štrudlu od maka, oni su ti koji diluju drogu – u ime naroda!"

Ni ona, ni ja, nemamo ništa od te prežvakane konstatacije. Oni jebu, a mi? Nekima ispadaju oči, nekima ispada cash.

Pre nekoliko meseci na istoj pijaci sam srela poznanicu koja prodaje voće. Okrenula je glavu na drugu strane. Shit. Sve je jasno. Jasno je da joj je bio totalni bad, jer ta devojka je na doktorskim studijama. I šta ima ona od toga?

Na pijacama je sve manje prodavaca, a sve više preprodavaca. O posmatračima i kupcima već se zna. Seljak je marginalizovan do te mere da ga svaka fukara, počevši od sitnog nakupca do državnog aparata ucenjuje za sav njegov znoj i muku koju utroši. Sve što ova zemlja može da proizvede, to ova država mahom uvozi. Kada je reč o izvozu, naravno, ide se sa damping cenama na strana tržišta koje su preniske i za domaće tržište. U međuvremenu, kojekakve budale sede u ministarskim foteljama, npr. ministarka finansija je pre neki dan izjavila da blage veze nema na šta odlazi 4% bruto domaćeg proizvoda. Ruku na srce, ona i ne vodi taj resor, ona se uglavnom blagougodno i samozadovoljno smeši pred kamerama, dok svojim milim glasićem saopštava poražavajuće informacije.

Posle sam se utešila ipak kupivši gornji deo trenerke sa kapuljačom i tanke helanke koje mi menjaju čarape ispod pantalona zimi. Čarape, one sintetičke, ne volim, jer me od njih svrbi koža i tako su neprirodne.

Prošetala sam ponovo Skadarlijom. Bilo je hladno i sunčano. Nije bilo puno ljudi. Baš takvu Skadarliju volim. Trenutke kada čujem ptice, vetar, šuštanje lišća, miris jeseni i dolazeće zime.

Otišla sam u Modus u Svetogorskoj da snimim da li ima neka zimska jakna za mene. Garderoba je uglavnom bapska, ali može da se nađe poneki zanimljiv komad. Tako sam upecala vrlo zanimljive crne rukavice od prevrnute kože, crnu pamučnu (ali tkanu) rolku sa širokim ramflama i jedne neobične crne somotske pantalone koje podsećaju na pumparice. Na kasi sam ugledala crvenu ogrlicu i taman što sam je ispustila iz svojih ruku, dajući sebi koji sekund da razmislim da li je zaista želim, jedna tetka je tako gramzivo otela tu ogrlicu i još 2. To je ono kao kada se čovek na samrti koprca i čini nešto što mu je (možda) poslednje u životu. Ne volim gramzivost, a još manje bahatost. Međutim, želja za posedovanjem u svakom smislu je sve izraženija kod ljudi.

A, ja mislim da mi ne posedujemo ništa, osim sopstvenog integriteta – samih sebe. To je jedino blago naspram sebe i zato treba biti obazriv i ne treba se lakomiti. Sve je prolazno.

Friday 30 October 2009

You Spin Me Round (Lika a Record)

Meni baš nešto čuči ova Dope-ova verzija večeras...



Mada, od onda, a bilo je to pre 24 godine, kada su Dead or Alive bacili ovu pesmu u etar, čeznem da imam disko kuglu iz njihovog spota koja se okreće sa mog plafona. Bez zezanja, nije isključeno da ću da je stavim u trpezariju. :-)

The Muppets Band - Devil went down to Jamaica

I tako, kada su drugovi Muppetovci ostali bez posla, odali su se R'n'R-u i onome što obično vezuju za isti, prodavanju (ili pak konzumiranju) gudre... :-)))))))))))



The Devil went to Jamaica
He was looking to sell some weed
He was doin' fine, they were standing in line
It was excellent weed indeed
When he came across this young man who was likewise peddling pot
And the devil slid down the beach to the kid and said: "Boy, let me tell you what...


I guess you kinda figured I'm a reefer head of course
And after all this time, I guess that I'm a conessuire of sorts
Now your stuff smells okay, but this can tranquilize a horse
I bet a million in cash against your stash ????  that mines better then yours."
The boy said:  "My names Johnny and you ain't smoked nothing yet
One hit of this grass'll kick your ass, you got yourself a bet."

Johnny role a ball of hash and make sure its the bomb
'Cause the devils' got the kinda stuff they smoked in Vietnam
You'll get a million smackaroos in cash if you can cope
But if you can't the devil gets your dope

The devil packed a bong with a little ockopoco gold
And resin flew from his fingertips as he fired up his bowl
He filled that chamber all the way and he took a mighty hit
And as they passed it back and forth it gave them both a coughing fit

When the bowl was finished Johnny said: "Hey man that stuff was great
But fill your lungs with some of this and prepare to vegetate!"

Cannibas sativa Sweet Mary Jane
The devils' in the back yard frying his brain
Zig zag filled with a diggidy dank
Hold on tight it'll hit you like a tank

The devil nodded off because he knew that he was stoned
And he asked if he could buy an ounce of the stuff that Johnny owned
Johnny said: "Devil just come on back if you ever want to catch a buzz
I done told you once you son of a bitch mines the best there ever was!"

Fired up doobies one by one
Ain't gonna stop till the bag is done
Green as a bull frog sticky as glue
Granny do you get high? Yes I do!

Friday 23 October 2009

Islands in the Stream

Ovo je jedna sjajna pesma (neviđeni evergreen) koju su napisali Bee Gees, a koju izvode Dolly Parton i Kenny Rogers.

Mene vraća u detinjstvo i budi mi lepe uspomene... a, ujedno ovo je pesma za mog tatu koji je mnogo voli.



Baby, when I met you there was peace unknown
I set out to get you with a fine tooth comb
I was soft inside
There was something goin' on
You do something to me that I can't explain
Hold me closer and I feel no pain
Every beat of my heart
We got something goin' on
Tender love is blind
It requires a dedication
All this love we feel needs no conversation
We ride it together, ah-ha
Makin' love with each other, ah-ha

Islands in the stream
That is what we are
No one in-between
How can we be wrong
Sail away with me
To another world
And we rely on each other, ah-ha
From one lover to another, ah-ha

I can't live without you if the love was gone
Everything means nothing if you got no one
And you just walk in the night
Just slowly losing sight of the real thing
But that won't happen to us and we got no doubt
Too deep in love and we got no way out
And the message is clear
This could be the year for the real thing
No more will you cry
Baby, I will hurt you never
We start and end as one
In love forever
We can ride it together, ah-ha
Makin' love with each other, ah-ha

Islands in the stream
That is what we are
No one in-between
How can we be wrong
Sail away with me
To another world
And we rely on each other, ah-ha
From one lover to another, ah-ha

P. S. Unapred se zahvaljujem potencijalnim muškim čitaocima što neće komentarisati poprsje Ms Parton, jer to neću tolerisati.

Friday 16 October 2009

WTF Are You Talking About?

Sad sam kopala po mailboxu na Yahoo-u. Imam taj account nekih 6 i kusur godina unazad. I tako, gledam ko je sve prodefilovao kroz kategoriju mojih pen friendova, s kim sam se sve dopisivala, koliko je to trajalo i na šta su ličile te prepiske.

Da ne poveruješ, bilo je to ljudi koji su bili maltene next door to me, do onih prekookeanskih koji su zbrisali odavde početkom 90-ih godina prošlog veka.

U svemu tome postoji jedan zajednički imenilac za signifikantan broj prepiski.

To je struktura početka i najčešće veoma brzog završetka komunikacije. Neke prepiske sam započinjala ja, a veliki broj su započinjali drugi ljudi. Moje obraćanje je bilo šireg opsega i "uvlačilo" je u komunikaciju one koji su bili voljni za to. A, naročito su mi zanimljivi mailovi koje su inicirali drugi.

Takve prepiske su najčešće u prvom mailu sadržale sledeće dve rečenice: "Ćao XXXXXX, kako si? Nismo se videli 100 godina! Šta ima novo (ovo pitanje ne podnosim!!!)?" Kad dobijem ovako nešto, pitam se šta uopšte da odgovorim, a da to ima nekog smisla i da nije po sistemu, dobro sam ili nisam dobro i sl., pošto ne mogu da sabijem sva prethodna dešavanja u mom životu (od XY proteklih godina) u nekoliko prostoproširenih rečenica. S druge strane, pitanje je koliko to uopšte i zanima mog sagovornika koji mi postavlja totalno uopštena i svakidašnja pitanja. Onda se potrudim da napišem nešto smisleno i zanimljivo i da animiram sagovornika, kako bi nastavili međusobnu komunikaciju. I tada sledi drugi mail, obično ove sadržine: "I kod mene su slična dešavanja kao i kod tebe, pa šta još ima?" Onda ja zanemim, jer počinjem da shvatam da je konverzacija kretenska.




I onda se mislim da li da mu/joj pošaljem mail sa pitanjem: "Jebote, o čemu mi uopšte imamo i da pišemo i šta smo to pa kad i imali/e zajedničko?" Mada, s druge strane, na šta bi to ličilo. Ne kažem da sam idealna u održavanju konverzacije sa ljudima (daleko od toga), ali, trudim se, do one mere do koje procenim da ima smisla i svrhe, i znam da sam do sada svakome odgovorila na mail i da nisam ignorisala nikoga, što ne znači da mene drugi nisu. Ali to su oni, a ja sam ja i predstavljam sebe.

Najviše me iritiraju ljudi koji su potpuno nesposobni da zapodenu (ali i održe) bilo kakvu komunikaciju i kojima treba da čupaš reči klještima iz usta. I oni koji samo dave, i oni koji se samo hvale, i oni čije obraćanje ima konotaciju "Dragi moj dnevniče!" ili "Draga Saveta, reci mi šta da radim…"

Realno gledano, da sam imala išta zajedničko sa nekim ljudima ne bih ni prekidala komunikaciju, zar ne? I tako, posle tih nekoliko razmenjenih mailova bljesak istine kaže da imam još jednog pen frienda sa kojim nemam ništa zajedničko i sa kojim nikada i nisam imala ništa zajedničko, osim što smo sticajem okolnosti išli u iste škole, živeli u istom kraju, naše tate i mame su se družile i sl.

Sem toga, imam i ja pametnija posla osim da vodim nebulozne idi-mi-dođi-mi razgovore sa ljudima koji nikada neće biti ništa više do usputnih prolaznika.

Naravno, ne isključujem mogućnost da i ja samo beskrajno onanišem i da ljudi jednostavno prestaju da mi pišu, jer im idem na krasni.

Razlozi mogu biti raznovrsni, ono što je važno je da je komunikacija mrtva. Ljudi nemaju pojma o čemu da pišu i uopšte uzev izgubili su naviku (ako su je ikada i stekli) da napišu mail koji bi bio vredan čitanja. I kako onda rešavaju taj problem? Recimo, neki od njih do te mere glorifikuju sebe i svoje (nazovi) uspehe, što valjda ima za cilj da se popišaju po svima ostalima, pokazujući koliko su uspešni. Sve ja, pa ja, i samo ja, i niko kao ja. Katastrofa. Imala sam jednu pacijentkinju koja isto živi u Beogradu, kao i ja, i koja je ’ladno utripovala da treba da se dopisuje sa mnom. WTF was her problem?!?!?!?! I tako je ona pisala telegrafske mail-ove: ustala, umila se, doručkovala, brisala prašinu, peglala, kuvala, učila, odmarala, čekala dragog na večeri, on je bio umoran, išla u grad, putovala tamo-amo, nadograđivala kosu, nokte, zube, sise i sve u tom fazonu.

Toliko puta sam bila u neverovatnom iskušenju da se zajebavam i da odvalim nešto kao npr.:

"Darling, ja sam non-stop zauzeta od kad smo se poslednji put videle. Sada sam postala CEO za Jugoistočnu Evropu u jednoj od big 4 revizorskih kuća. Uskoro ću da proširim kućicu od 200 kvm, postaje mi pretesna, a i vreme je za olimpijski bazen, na krovu kuće. Razvela sam se od 5-og muža i pošto sam konačno stala na svoje noge, sa par milja evra na mojim account-ima, shvatila sam da mogu sebi da priuštim klinca mlađeg od mene 10 godina. Znaš kako je ono jednom spomenula Madonna: "Oni ne znaju šta rade, ali rade to cele noći!" Mlada piletina se prosto lepi za prste, tako da mi ne trebaju nikakve radikalne metode, tipa liposukcije i sličnih sranja. Ovaj klinac će da me osveži propisno. To što si ti u totalnom boolshitu, pa šta da ti kažem darling, nisi jedina, proći će. Uostalom, razmisli, neke stvari se ne dešavaju slučajno. Meni je baš super, a i tebi će biti jednog dana, nadam se…"

Stvarno nemam pojma da li drugi imaju neke veće benefite održavajući kontakte iz prošlosti – možda nešto silno propuštam, a možda i ne.

A, možda da ih sve onako čoporativno ubacim u moju mail grupu i da im šibnem link ka ovom članku. To bi onda bio siguran kraj bilo kakve dalje komunikacije.

Bolje da im napišem nešto patetično i ljigavo, kako bi me žalili i osećali se bolje. Pa, da, u Srbiji te svi mrze kad postigneš nešto, i kad skraćuju, skraćuju za glavu, ne pucaju u noge. Tako je bolje biti jadan i bedan, bacati prašinu u oči i učiniti srećnim milione.

I šta čekate sada? Pišite ljudi… nešto smisleno… nešto iritabilno… vredno pomena… vredno sećanja… vredno vama… a možda vredno i drugima…

Thursday 15 October 2009

Profane

Well, I’ll be damned
I’ll be your trash Muse
So help me blasphemous God
Bless me with a sword till abuse

Well, I’ll be banned
From the Higher Powers of your mind
So help me Vicious Mistress
To stay in frozen state of my kind

Unscrupulous authority put a spell
The frog from the story is a fucking liar
The lonesome prince struggles to hell
Dead men no tales can tell

Tuesday 13 October 2009

Monday 12 October 2009

Haustor - Šejn

Pojačaj zvučnike, pusti našu pesmu i pevaj:



Ja cijeli život sanjam kako odlazim uz rijeku
Starim parobrodom koji vozi sol
I da nosim jednu davnu, nikad prežaljenu ljubav
Tanku dugačku cigaru i par mamuza od zlata
Da sam Šejn
Da sam Šejn

Život uz granicu je opasan i tvrd
Al' moje ime ovdje od sad znači pravda
Već čujem priču kako za mnom jaše smrt
Dok jašem crven pored vatri na rubu grada

To je Šejn...
To je Šejn...

Ja cijeli život sanjam kako odlazim uz rijeku
Starim parobrodom koji vozi skitnice na zapad
I da nosim jednu davnu, nikad prežaljenu ljubav
Tanku dugačku cigaru i par mamuza od zlata
Da sam Šejn
Da sam Šejn

Dok živim život koji nisam birao sam
O suhom vjetru s juga moja duša sanja
Ja čujem buku stada, vidim u daljini grad
A tanka slika jave postaje sve tanja

Ja znam da život na granici je opasan i tvrd
Al' moje ime ovdje od sad znači pravda
Na mome sivom konju sada za mnom jaše smrt
Vodi me tamo gdje me moja davna draga... već čeka

Izađi i bori se
U ovom gradu nema mjesta za jednog od nas
Izađi i bori se
Ulica je prazna, ali s prozora motre na nas
Izađi i bori se
Uzet ću ti život, ako ostaneš uzimam i čast

Šeeeeeejn...
Šeeeeeejn...

Ja cijeli život sanjam kako odlazim uz rijeku
Starim parobrodom koji vozi sol
I da nosim jednu davnu, nikad prežaljenu ljubav
Tanku dugačku cigaru i par mamuza od zlata
Da sam Šejn

Sunday 11 October 2009

Haj'mo u Beč da se bečimo! ☺

Ljudi, vreme je da se počne sa štednjom i da se ode do Beča u Spaziergang na proleće.

Ko nije izvadio novu sošku, mislim da je kranje vreme i za to, s obzirom na ekspeditivnost i efikasnost naše policije. U međuvremenu valja nama (koji imamo samo srpski pasoš) da držimo fige za Beli šengen.

Po(m)učena vešću sa sajta B92 Flaj Niki: Karte za Beograd-Beč otišla sam na sajt aviokompanije Fly Niki da proverim da li je to stvarno tako.

Moram priznati da sam se prijatno iznenadila kada sam videla da jeste. Naime, ovo su očigledno promotivne cene i treba ih iskoristiti. Nema nikakvih skrivenih troškova i nema dodatnih troškova za rezervacije i sl. Dakle OW ticket je 29 EUR, odnosno RW ticket je 58 EUR (29*2). Sve to može da se plati jednom od 3 platne kartice – MasterCard, Visa ili Diners Club.


Takođe, iz Beograda će moći da se leti i do 7 gradova u Nemačkoj (gde je moj favorit Berlin, a i od Minhena nisam mnogo videla pre 20 godina), kao i do Ciriha.

Onda me je zainteresovalo da vidim kakve su cene hostela po Beču, jer smo mi ipak low budget putnici, a tamo nije ni malo jeftino.

Evo prve lokacije Cheap Hostels in Vienna - zgodan sajt sa iscrpnim opisima, a gde imate mišljenja ljudi koji su već odsedali u hostelima; pretraživač za upit je odlično urađen. Još informacija možete naći na lokaciji Hostels in Vienna

Ono o čemu treba da vodite računa je da kada pogledate opis hostela, proverite da li vaš smeštaj uključuje njihovu posteljinu (Linen included), da je ne bi teglili iz BG-a. Koliko vidim posteljina je uglavnom svuda uključena u cenu, a peškire nosite sa sobom da ne bi plaćali njihovo iznajmljivanje, ukoliko takva opcija postoji. Takođe, mislim da ni lokacija nije za zanemarivanje. Ili, ukoliko i nije baš u centru, da je dobro povezana sa javnim prevozom i da nije na kraju sveta. Na prvi pogled, a u proseku, krevet u sobi sa 3-6 kreveta košta između 16-20 EUR dnevno. Jeftinije varijante podrazumevaju oko 10 kreveta u sobi, i to košta oko 12 EUR dnevno.

Za pravljenja itinerera gde i šta videti u Beču i sl., preporučujem:
Evo vama jedne stare pesme...



To vam je dobar intro, ukoliko prihvatite mogućnost da vaš put ne bude isključivo npr. romantičnog karaktera, tj. ako se kojim slučajem odlučite da posetite Mauthausen.


Dobrovoljci prijavljujte se, pa da se organizujemo za putovanje.

Saturday 10 October 2009

(Ne)Kulturna pitanja!

Srbi i Hrvati (ponovo) bratski ujedinjeni! NEznanje - skoro pa jedina dodirna tačka koja spaja sve ljude širom sveta, bez obzira na njihovu rasu, pol, veroispovest, seksualno opredeljenje, godine, bračni status. Dakle, bez diskriminacije po bilo kom osnovu. Još jednom, dobro došli u svet neznanja!

Šta je homosapiens?




Šta je analni otvor?


Friday 9 October 2009

Retka Zverka je postala Internet prostitutka ;-)

Da se pohvalim da su mi drugovi omladinci iz Google-a danas popodne, posle duga vremena, aktivirali AdSense uslugu. Sigurno se neću obogatiti od toga, ali da sam postala Internet prostituka to je evidentno. Prodajem svoja razmišljanja za sitnu lovu. Šta ću kad nisam od onih što dobro popuše tamo gde treba i kome treba. Ovde bar mogu da lajem iz sve snage, a kao i kod svakog pristojnog psa, to što izlajem vetar će da nosi. Gde, pojma nemam.



Unapred se ograđujem od nasumičnih oglasa koji će se naći na mojim blogovima. S obzirom da mnogo, kao što sam već rekla, lajem u postovima, ne bi me čudilo da mi prikače linkove ka sajtovima za bludne i ostale radnje koji su inače veoma popularni međ’ omladinom, a i svima koji se tako osećaju.

No, to ipak ne znači da ću zbog toga da prestanem da lajem. Štaviše, možda se osilim iz sve snage, da vidim dokle mogu da idem.

So far, nevertheless and furthermore ne nameravam da podilazim ni sebi, ni dragim čitaocima, slučajnim prolaznicima, itd.

Ako neko primeti da sam skrajnula sa tog puta, neka mi pripuca direktno međ’ oči moje čarne.

Retka Zverka ide solo u BDP, al' ne prvi put

Dobro zvuči kada ti neko kaže: "Hvala!". Čak iako to pročitaš na ekranu PC-ija. Eto, baš mi se Beogradsko dramsko pozorište zahvalilo što sam izvršila rezervaciju karte za predstavu koja se igra sutra uveče.

Juče mi je u mailbox stigla poruka da me podseti o popustu od 20% prilikom online rezervacija. I ujedno da me podseti na frišku predstavu Anđeli u Americi.

 


Biće da ovaj narod, a što nije ništa novo, slabo posećuje pozorišta. Prvo, nema jeftinijih karata, ni u jednom pozorištu. Drugo, stvarno bi bilo tužno da glumci izađu da igraju pred polupunom salom. Treće, a koliko mogu da primetim, ovo je prvi put da BDP šalje ovu vrstu podsetnika 6 dana nakon premijere. Toliko o zainteresovanosti publike.

Čujem da "pastva" poslednje vreme više naginje ka kupovini ulaznica za koncerte "velikih" zvezda, poput Severine, Emine Jahović, Harisa Džinovića i njima sličnih. Kažu, bolje da odu na jedan "pravi" događaj, nego da se smaraju po pozorištima, gde se furaju neke teške teme.

Inače, ovo mi nije prvi put da ću da idem sama u pozorište.

1. Pozvani nemaju vremena baš za taj datum (a ja neću da ih čekam)
2. Pozvani nemaju volje za takve teme (a mene to ne zanima)
3. Pozvani nemaju inicijativu (a ja bljujem na reaktivne)

Zašto onda da ih zovem?!

Sinoć sam čitala City Magazine, i tamo su dali raspored prikazivanja filmova za predstojeću Sinemaniju. Naravno, samo za premijerni program. E, sad tu je i adresa website-a koja ne funkcioniše (http://www.lorealcinemania.rs/). Za sada. Takođe, na sajtu Ticketline-a nema podataka o prodaji karata, na sajtu Sava Centra sve stoji samo u najavi, itd. I šta sad? Treba da zapucam u Sava Centar da bih videla kada su reprizni termini za filmove koje hoću da pogledam? Idiotizam. Ili da sačekam još koji dan, pa da prevučem torrents-e na komp i da zajebem odlazak na Sinemaniju? Videćemo.

Thursday 8 October 2009

Reciklirano iz naftalina, a uvek aktuelno

Dok čekam majstora da mi konačno priključi šporet, narondala sam se ormančića u kome ima koještarija koje pišem već više od 20 godina. Između ostalih raznih zanimljivosti, našla sam sastav iz srednje škole, piše moje ime i IV3 (to - u koje odeljenje sam išla ne bih se ni setila da negde nije ostalo zabeleženo :-P).

Naime, to je bilo te tužne davne godine kada je u krvi do kolena počeo raspad SFRJ. Nije da sam bila neki fan (uostalom nisam ni imale blage veze sa životom), ali nekako sam bila u tripu da je to moja domovina i mnogo sam bila tužna zbog svega što se tada dešavalo (a, daleko od toga da nisam i kasnije). Da, te godine, je bio i popis stanovništa, pa se moja keva izjasnila mesto mene. Čuj, mislila je da ima pravo, jer šta se ja koji moj pitam kad još nisam punoletna. I tako sam otišla u statistiku kao Jugoslovenka.

Profesorka iz srpskog jezika nam je ponudila da biramo između 3 ponuđene teme. Tema koju sam tada izabrala nosi naziv:


Miriše pelin, pusto polje, a moglo je biti bolje

Svaka nova noć pada kao iskrena sumnja sutrašnjih laži, i svaki novi dan traje kao sumorna stvarnost i okončava u krvi i u mislima dokonih vladara. Gde su ljudi, žive kreature, mrtve marionete, u rukama pohlepe? Gde je svet? Gde je istina? Gde smo mi? Mi i ništa više, a onda rat i mi i ništa više, i rat i ništa više, i ništa više... ne postoji...

Ja se samo nadam da je moj izbor onaj pravi, da su moje misli one prave ili ja to znam ili samo mislim da znam. Stanite, kuda ste pošli sa tom mržnjom? Zašto vas satire zaboravljeni bes? Zašto? Mi možemo da živimo, mi treba da živimo, mi možemo da letimo, mi treba da letimo. Padamo, smemo da padamo, sve nam je dozvoljeno. Ali ne smemo da posustanemo i ne smemo na zemlji da ležimo, treba se dići opet, ponovo, kao i prvi put. To je slava. To smo mi. To su ljudi.

Obavijamo se opustošenim strahom, plašeći se i sami da smrt već odista nije u svima nama. Zapravo, pokušavamo da tu prokletu reč povežemo sa konkretno neistinitim informacijama, nama dostupnim. Time stvaramo svoje vizije i otvaramo krajnje pogrešne vidike, koji nemaju ni početka ni kraja, ni smisla ni besmisla.

Već žalimo sebe unapred kao da smo umrli i žalimo ljude koji su zaista mrtvi ili ih više nema. Umirali su, umiru i umiraće. Dokle?

Rat ne traje od juče, ni od danas. Traje i trajaće, potrajaće. Dok se samo zavaravamo da će sve ovo srećno okončati, kako za koga, naravno, slepi smo da bismo videli da kraja nema.

Ovo je Balkan, primitivizam, ovo nije XX vek, ovo se dešava pre nove ere. Ceo svet ratuje atomskim bombama, mi se podlo ubijamo, noževima u leđa, sekirama u glave i dum-dum mecima. Nanizane oči, uši i prsti više nisu delovi tela, već ogrlice bolesnim umovima. Sve što nije normalno postalo je deo naše svakodnevice. Svakog dana preklani ljudi, izmasakrirani leševi, spaljena sela, silovane žene i deca, sveopšte iživljavanje.

Ja ne vidim kraj. Mir nije izbor, mir je potreba, način življenja. Ko će ovu zemlju da vodi i gde? Samo sakati, bolesni i zavisni. Ljudi sa dnevnim boravkom u krugu psihijatrijske bolnice, ljudi u invalidskim kolicima, alkoholičari i narkomani.

Budimo ljudi, zaustavimo propadanje, jer gde su primitivizmom ljudi inficirani, tu nema budućnosti. Ja sam za mir, slobodu i ljubav i kažem: "Civilizacija, a ne rat!"

P. S. U međuvremenu je bio majstor i priključio mi je šporet. Kao što sam sebi obećala prvo što budem skuvala biće neobično, pa da se u tom duhu i nastavi. Cheers!

Thursday 1 October 2009

Teci, teci bistra vodo...

Pa, dobro veče! Sad sam se baš istripovala kod logovanja da me je neko hackovao. Dobra fora! A, meni je bio uključen Caps Lock, hahahaha.

I taman sam se povratila do kompa, kad imam šta da vidim. Gospojica bonsai ženka bengalskog tigra je zauzela moju poziciju i glumi smotanog puža (više liči na onog iz pekare nego na pravog doduše). E, rekoh joj da to neće moći i zavalila se u kotrljajuću stolicu.

Eto, nisam nešto sažaljiva prema njenoj samoživosti, aha, i što da ne tako?!

Inače, danas sam za poslednju dekadu ovog meseca zakazala sebi full ginekološki paket koji uključuje pregled, UZ, kolposkopiju, PAPA i VS. Moj doca više ne radi, (a ruku na srce nekako sa njim nikada nisam ostvarila zadovoljavajući nivo komunikacije prema mom mišljenju - nekako je bio suviše rezervisan za moj ukus) tako da ću da idem kod jedne teta doktorke koju sam jedinu (od preostalih 3) imala prilike da vidim in vivo, i dopala mi se. O njenoj stručnosti ne bih mogla da komentarišem, jer ni ja nisam stručna za to. Biće dobro ako mi se kondilomi nisu povratili, a tome mogu samo da se nadam do daljnjeg.

Vrti mi se Elvis Presley trenutno i to je tako full retro, ko da sam se zaglavila u dobre 60-te godine prošlog veka... Inače, to što se sada vrti na gomili od muzike je neka moja the best of lista koja me baš oraspoloži kada je pustim. Pa, kako da ne budem srećna kada se sada vrti divna muzika i to na Logitech 2.1 zvučnicima. :-) Ovi basovi su baš jebački.

Upala sam u neki megatrip dobrih vibracija. Jedino što se to kod mene sve ređe dešava i sve kraće traje. Da, sada baš zvučim kao mužjak sa omlitavelom alatkom.

Našla sam jedan zanimljiv site i upravo ga čitam. Kao da su po meni pisali siptome koji su karakteristični za anksiozno stanje. Veoma interesantan pogled na stvari. Mislim da je to upravo to, jednostavno, pustiš ih da odu iz tebe, ali ne tako što ćeš da siluješ sebe, već tako što ćeš sebi da dopustiš da proživiš neugodne senzacije. A jedini bitan faktor u celoj priči je VREME.

I posle XY vremena prijavila sam se na iznova instalirani Yahoo Messenger, kad tamo pustinja Gobi - nigde nikoga nema. Iz tog "nigde nikog" izuzimam Slovenca s kojim sam se kratko kuckala pre mnooooogoooo vremena. On mi je permanently offline. Baš sam odvratna, ali šta da radim, kada me čovek jednostavno ne zanima. A, posledica mog nezanimanja su moje sklonosti ka špijunaži. Naime, otkrila sam da me je slagao za godine, ali nije mi to on rekao, kao što ni ja njega nisam pitala čemu taj fake. I to mi je bio razlog da mu se više ne prijavim na crtu. Gledam to tako da ako je neko lažov onda je lažov i nema tu malo ili mnogo. Lažov je lažov i samo je pitanje kada će da te baroniše i za mnogo bitnije činjenice. Uostalom takvo iskustvo sam imala i sa bivšim mužem. On me je slagao da je završio fakultet, a završio je višu školu. I nije problem u njegovom obrazovanju, problem je bio u toj laži. A, onda su stvari krenule sličnim tokom i u drugim stvarima. To je bio jedan od trenutaka kada nisam poslušala sebe i naravno, zajebala se. Sećam se, kao danas, da je moja mama tada rekla kako ja preterujem (kao i obično) i kako to baš nije neka bitna činjenica, i još ga pravdala. Kakav kreten! A, kakav sam ja tek bila kreten, kada sam dozvolila sebi da pogazim sopstveni unutrašnji glas i da pristanem na prvu laž. E, beše mu!

Kad sam već kod bivšeg muža, baš sam ovih dana razmišljala kako sam ga totalno zaboravila. Kao da nikada nisam ni bila sa njim. U stvari imam osećaj kao da sam ceo život živela sama, uopšte se ne sećam moja 2 braka. Nisam se trudila da to potisnem, taman posla. Jednostavno su iščezli iz mene. I sada mi je jasno da više neću moći ni sa kim da živim pod istim krovom. Mene u stvari iritiraju navike koje gaje muškarce i ne pada mi na pamet da im se prilagođavam. I dalje stojim pri svom uverenju da je udajom, žena na čistom gubitku. Brak je ionako socijalni šablon kojim država uspešnije kontroliše pojedince i to sve pod parolom kako je to osnovna ćelija društva. Verovatno, samim tim, neću ni imati svoju decu. Posle dugo vremena sam i tu bolnu činjenicu prihvatila. Moja drugarica S. je rekla nešto zanimljivo, a to je da ona misli da 80% čine geni, a 20% vaspitanje. Drugim rečima, zaista nije ni malo svejedno sa kim praviš dete. Nije isključeno da me pukne ludilo jednog dana, pa da zbrzim nekog mučenika da me jebe dok mi ne napravi dete. Ali, to je tako pretenciozno i patetično i ne liči mi na mene. Tako i S. dok gleda svog sina vidi svog pokojnog muža koji da nije pokojan ona bi sada bila pokojna, te je to dovoljna informacija o formatu njegovih ličnih karakteristika.

Shvatila sam ovih dana da bih najviše volela da budem nevidljiva. Možda sam zato non-stop u crnom u čemu se inače osećam najudobnije čitavog svog života. Uvek su mi se sviđalo ono što radi Dragana Ognjenović, ali sam oduvek bila dekintirana da bih kupovala brandirane stvari.

Napolju počinje (22:41) da pada kiša posle ko zna koliko vremena i sledi zahlađenje za koje već znam da će mi prijati. Smučile su mi se ove vrućinčine i jedva čekam pravu jesen.

I jedva čekam sutrašnji dan kada ću posle LPG tretmana da idem u neki sitan pazar u DM, a nakon toga da ližem i pazarim med na Sajmu na Tašu.

A, sada, konačno ide nekada jedna od mojih omiljenih pesama, kada sam bila ustreptala tinejdžerka, hehehe, Guns N' Roses i Sweet Child of Mine.

Izgleda mi da ću uskoro da se odjavim sa Messengera. Tu me ionako niko ne traži, kao što me uostalom i onako i ovako niko ne traži. Ali, fućka mi se za sve to.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...