Tuesday 26 January 2010

Ova pesma nema ime

Max kontemplira i dok Max kontemplira, rešila sam da ovde stavim jednu pesmu. Volim ovu pesmu. Ova pesma je specifična po tome što sam je napisala i posvetila jednom muškarcu, u koga sam se poslednji put u svom životu zaljubila. Da, bila sam već matora kokoška, kada se to desilo, ali izgleda da je moja emotivna labilnost dunula 'vetar u leđa' trenutku kada je pesma nastala. I što je najlepše od svega, ja sam dotičnom tu pesmu i poklonila. Verovatno mislite da sam budala. Možda i jesam. Međutim, iako me je on odbio, je li, iz različitih razloga, ostao mi je u sećanju zbog svog iskrenog nastupa i nekih reči koje je rekao. Do ovog trenutka sam mislila da ovu pesmu neću nikada objaviti, jer sam i sama sebi smešna kad okrenem točak unazad i setim se tih trenutaka, i svog 'performansa' - tj. čitanja pesme dotičnom. Ali, ovo je moja pesma, ja se ponosim njome i puštam je da ode od mene! Prijatno vam čitanje!

*  *  *

Srela te jesam, davno to beše
Spavao si u snovima mojim

A onda začuh korak koji pleše
I to upravo u ušima svojim

Pa ti više nisi samo san
Ti, ti stvarno dišeš i postojiš

Gledam te ko slika iz rama
Trenuci kraj tebe su otkriće

U srcu nosiš baklju promena
Dok orkestrom bez daha diriguješ

Pogledom zaokružuješ vidike
Dok se otimaš iz sveopšte vike

Sasečenog u snu te svi traže
Svako ima nešto 'važno' da ti kaže

Život bez snova i čuda je
Kad biti ili ne biti skroz zanemi

Kako vremenu da pogledaš u oči
Kad ti i sam pogled mrenu tvori

Istine nema koja ostaje trezna
Dok primiče se zatrlom cilju

Prišunjali smo se do sebe u strahu
Pogledamo se - i sve smo rekli

Šta je bilo juče i šta sutra biće
Imamo nešto naše i što naše nije

Tek, vidiš život nam ne smeta
Kada i padnemo, a ništa nas ne boli

Ima neki zakon verovatnoće
I taj čini šta mu se hoće

Retko kad nas pita kako nam je
I da li sustižemo sebe sami

Kao da nas osmatra iz drugog veka
Kao da ima pravo da nešto čeka

Čini se da je svest optička varka
I da smo nasukani kao krhka barka

Oduzmi šaku te tmurne zbilje
Zbroj je sa ništavilom svesti svoje

U beskrajnoj veličini trena
Vaseljena podrhtava od bezimena

Život je ili neuspela proba
Ili je odista truda vredan

Čuješ li da pojedini idu
Drugi udaraju glavom po zidu

Posmatraj te zvuke i te boje
Što u nama će da se spoje

Ko orkani što snove ti mute
I iskušavaju te, a ćute

Lutaš ko senka van domašaja sebe
Da se neviđene oslobodiš teskobe

A u iščekivanju iznenadnog bleska
Jedan ludi pesnik se igra oko živog peska

*  *  *

10 comments:

  1. Svaka je pesma tvorcu mila, posebna. Oseća je kao deo svog bića, teško se od nje "rastavlja" i s mukom je deli sa drugima. Dobro je da si svog "prvenca" podelila, pokazala drugima. Ne treba se stideti svojih lepih osećanja koja su pretočena u stihove.
    Pesma je lepa i nežna. Ja nisam kritičar i ne mogu je ocenjivati, ali je "osećam". A to je, veruj mi, važno. Znam po tome što i ja pomalo pišem i volim da delim stihove sa drugima.
    Nadam se da ćemo na ovom mestu videti još tvojih lepih pesama. Iskreno, volela bih to.

    ReplyDelete
  2. Baš si to lepo rekla. Upravo tako. U stvari i ne izgaram od želje da 'delim' pesme. Znaš, Jagoda, jalovo mi je to što toliko sve zavisi od načina na koji pročitaš pesmu, tako da meni suviše 'mrtvo' izgleda pesma predstavljena na ovaj način. Potpuno razumem šta misliš kada kažeš 'osećam'.

    Meni je tvoja kritika dobrodošla i radujem joj se, zato što osećam da si iskrena i da misliš ono što govoriš i da govoriš ono što misliš, a to je danas retko. Zato i cenim ono što ti pišeš i kao autor i kao kritičar.

    Kritike 'stručnjaka' me uopšte ne interesuju. Ako nekome smeta ova izjava, žao mi je, ali ja tako mislim.

    To, da li će biti još pesama, ne znam, mogu sada samo da pretpostavim da će ih biti, ali isto tako i da ti kažem da će to biti stvar nekog mog unutrašnjeg poriva - kada.

    Velika mi je muka bila da ovu pesmu objavim. To nema veze sa kritikom, nego sa mnom. Znam da razumeš šta hoću da ti kažem.

    ReplyDelete
  3. Kako je Jagoda to predivno rekla, nežnost i emocije. Toliko raznovrsnosti u tvom pisanju me oduševljava. Prati te svoje unutrašnje trenutke i deli i dalje svoja dela, zbog nas čitaoca a još više zbog sebe!

    ReplyDelete
  4. Jeste, osećam Jagodin senzbilitet. Ovo sad zvuči kao patos, al' nema veze.

    Blago si ga vama sa mnom, a i meni sa samom sobom (bez predsoblja). :-) Nego, merkam i ja da postavim chat. Što ja da budem gora od druge dece. :-)

    ReplyDelete
  5. Ja se uopšte ne bih bunio da sam nekad dobio neku ovakvu pesmu.

    ReplyDelete
  6. Nije se ni on bunio, pesmu je uzeo, ali mene nije 'uzeo'. ;-)

    ReplyDelete
  7. Uh, moram da komentarišem, pa mrzi me kolko očeš :) Pronašla sam se u ovoj pesmi i samo to je bitno. Ovde posebno:
    "Šta je bilo juče i šta sutra biće
    Imamo nešto naše i što naše nije."

    ReplyDelete
  8. Taman posla, samo one "navijačke" ne volim. :) Drago mi je da si se pronašla u ovoj pesmi. :)

    ReplyDelete
  9. A ja moram da prokomentarišem da volim da upoznajem i ovu tvoju nežniju stranu.

    ReplyDelete
  10. Hvala ti Ivana. To je u stvari prava strana. :)

    ReplyDelete

Note: only a member of this blog may post a comment.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...