Monday 22 February 2010

Nema "sigurne kuće"

Videla sam je nekoliko puta u svom životu. Prvi put, kada smo moj bivši muž i ja bili u kućnoj poseti njemu i njoj. Tada su oni živeli pod istim krovom, ali još se nisu venčali. Ona je uglavnom patila od migrena i manjka samopouzdanja i samopoštovanja. On je bio tatin sinčić kome je tata obezbedio i krov nad glavom, i stvari, i posao, i sve. I umeo je da se "šali" pred drugima sa celim njenim bićem. Ona je ćutala. Kako ja nikad nisam ćutala, samo jednom sam joj rekla: "Nadam se da nećeš sa ovim kretenom i da sprcaš decu!" Međutim, život je surov i kada pobegneš iz svoje primarne sjebane porodice, ti u stvari često praviš istu takvu porodicu. Jer, od sebe ne možeš da pobegneš. Videli smo se nekoliko puta, gde sam se ja "divila" onome što ljudi obično prikazuju u svom domu, a to su stvari i fotografije sa putovanja. Mene ni te stvari, ni te fotografije nisu nikada interesovale, ali, o čemu drugom bi i pričali, kad zajednička interesovanja nisu ni postojala...

*   *   *

Nakon nekoliko godina sreli smo na šetalištu kod hotela Jugoslavija. Neko me je zvao po imenu i ja sam se okrenula, i iako dobro pamtim lica, za trenutak sam krenula da premotavam film. Onda sam se setila Nje. Bio je sunčan dan i ona je nosila naočare za sunce, a oko nje su bila njena dečica, i naravno, On. Skočila je na mene, izljubila me je, kao da smo ikada i bile neke prijateljice.

"Kako si?" - upitah je.

"Evo, vidiš, standardna priča, rodila sam decu, jedno za drugim, venčali smo se i to je to. A vi?"

"Mi nemamo decu!"

"Izvini, možda nisam trebala da te pitam."

"Ma, okay je, i moj brak je sranje, samo što ja nisam napravila decu, to je velika razlika!"

"Pa što si u braku?" - upita me ona.

"Dobro pitanje. Mislim da još uvek imam veliki strah od sebe, tj. plašim se da ću ostati sama. To je tako ironično, a oduvek sam sama u stvari." - odgovorih

"Hoćeš li da skineš naočare za sunce?" - upitah je

"Smeta mi sunce, osetljive su mi oči." - nevoljno mi odgovori

"I mene boli ono što sam videla i ono što vidim sada. Ti nisi dužna da trpiš njegovo nasilje."

"Nemam gde da odem. Znaš sve. Znaš iz kakve porodice potičem, znaš da mi je otac alkoholičar. Znaš da radim za bedne pare u Ministarstvu X."

"Sve znam i mnogo mi je žao zbog svega toga."

"Šta da radim, niko me nije terao da se udam za njega, ni decu da pravim."

"Stani, čekaj, nisi ti kriva. Ti i nisi imala nikakav izbor, ti si samo pobegla od jednog zla, nadajući se da ćeš time da promeniš svoj život. Ali, na žalost, nije bilo tako. Ne znam šta da ti kažem, zaista ne znam, mnogo mi je žao, ali nemam mogućnosti da ti pomognem ni na koji drugi način, osim razgovorom."

Onda je prišao On i počeo da se kurči i rekao joj nešto u fazonu da malo bolje pripazi na decu, a ne da non-stop priča i ne obraća pažnju na decu. Ona se savila ka jednom detetu, naočare su skliznule i ispod njenog oka je bljesnula ljubičasta šljiva. Ja sam ga gledala netremice pogledom koji ubija, on je počeo da sklanja pogled u stranu, ja sam ga uhvatila za bradu i rekla mu: "U oči me gledaj!"

"Nisam je ja udario, samo mi je odletela ruka, a i koža joj je osetljiva, čim je pipnem izlaze joj modrice!"

"Đubre smrdljivo, takve kao što si ti treba ubiti. Ti ne zaslužuješ da živiš!" - rekla sam mu

"Ko si bre ti, pička ti materina, da se mešaš!"

"A ko si ti, mamu ti jebem da maltretiraš ženu. I na deci se verovatno već izdrkavaš. Šta je, šta misliš, pružio si joj krov nad glavom, pa misliš da je ona tvoje vlasništvo i da ti raspolažeš sa njenim životom!"

"E, bre, možeš ti to da pričaš nekom drugom. Nemoj ti meni da sereš kako ću ja da se ponašam u mom braku."

"Serem ti se usta, da bi takvi kao što si ti imali šta da jedu!"

"Ni ti nisi ništa bolja, i tebi treba tresnuti dangu, da se malo smiriš, kučko jedna!"

"'Ajde siledžijo, navali, imaš svedoke, da vidim kolika su ti muda sada!"

Ćutanje. Muk. Tišina.

"E, stvarno smo preterali, nije sve tako crno. To je bio samo jedan šamar. Ne mogu ni ja da slušam njeno zvocanje." - reče on

*   *   *

Posle prvog šamara, sledi drugi i svaki sledeći i još više od šamara. Šamar je nasilje. Pretnje su nasilje. Uvredljive reči su nasilje. Bežite od nasilnika, dok imate vremena. Ne postoje sigurne kuće koje će vas zaštiti od nasilnika. Nasilnike treba izopštiti iz društvene zajednice, a ne žene i decu, žrtve nasilja. Statistika kaže da se 80% žena "vraća" nasilniku i to samo zato što nemaju gde da odu. Zato što nemaju svoj stan, zato što nemaju svoj posao i samim tim ekonomsku nezavisnost. Drugo, u Srbiji u XXI veku i dalje važi krilatica da žena treba nešto i da pretrpi u braku. E, pa nije tako. Niko, ali niko nije vredan toga! Zato gledajte za koga se udajete i sa kim pravite decu. Ja nemam svoju decu i možda ih nikada neću ni imati. U teoriji, prvog prolaznika možeš da uhvatiš za gušu i da ga privedeš na seks, ali decu ne možeš da praviš sa bilo kim, samo zato što ti kuca biološki časovnik i što postaje opšteprihvaćeno da treba imati po svaku cenu svoje dete, makar i bez muškarca. Dete nosi gene oba roditelja i treba se na vreme pitati, šta ako "povuče" više od oca, a taj otac tebi recimo nije po ukusu ili čak i ne znaš ko je, a onda gledaš tog Nekog u svom (tj. zajedničkom) detetu. Zadovoljila si formu, udovoljila si diktatu društvene zajednice, ali to društvo te ni u čemu neće podržati. Kad nastanu problemi, njih ćeš da rešavaš sama, a to nije ni malo jednostavno. Ovo nije društvo koje podržava samohrane majke i samohrane roditelje uopšte uzev. Jedna nesreća rađa drugu. Bežanja nema. Misli, dok imaš vremena.

12 comments:

  1. nema komentara?
    dakle, prvi sam. pa... ne znam?! trebalo bi da budem na zenskoj strani, i u ovom slucaju i jesam (mada nisam feminista :))
    valjda ce puno pravih osoba procitati tvoj zapis...

    ReplyDelete
  2. Strasno vazna tema! Ne treba trpeti, nista nije vredno trpljenja, slazem se u potunosti. Nema mnogo mesta na kojima se prica o ovoj temi, svaka cast. Veoma zivotno, vredi se boriti za to.

    ReplyDelete
  3. @Kralju Pajaca, meni je važna ova tvoja podrška i drago mi je da vidim da nisi seksista. :-) I ja se nadam da će ovo da pročitaju osobe kojima će to vredeti. :-)

    ReplyDelete
  4. @Amarilis, hvala ti na podršci i komentaru. Ono što mene boli je što se priča samo kada se desi "tragedija" i onda sve ponovo pada u zaborav do sledeće "prilike". Mnogo je žena koje trpe nasilje i koje ne mogu da izađu iz tog začaranog kruga. Ovo je sistemski problem, kao i samo nasilje koje se toliko "odomaćilo".

    ReplyDelete
  5. Ja sam ga gledala netremice pogledom koji ubija, on je počeo da sklanja pogled u stranu, ja sam ga uhvatila za bradu i rekla mu: "U oči me gledaj!"

    "Nisam je ja udario, samo mi je odletela ruka, a i koža joj je osetljiva, čim je pipnem izlaze joj modrice!"

    "Đubre smrdljivo, takve kao što si ti treba ubiti. Ti ne zaslužuješ da živiš!" - rekla sam mu

    "Ko si bre ti, pička ti materina, da se mešaš!"

    Mislis da posle ovoga nije najebala kada je dosla kuci..? Ne znam, ali mislim da joj nisi pomogla. Znam takve tipove. Dobro ih znam. Mi ih u kafeu "jebemo" kada nemamo nikakvu drugu zanimaciju. I oni uvek ko' pizde odu...Sta se desava po nihovom odlasku - to si napisala ...

    ReplyDelete
  6. Ne, tog dana nije "najebala", to znam sigurno. Ali šta je jedan dan, naspram njenog života i života njene dece u takvim okolnostima.
    Mislim da nasilniku nije potreban razlog, jer on u svemu vidi povod. Nasilnici su pizde u svakom smislu i treba ih "jebati". To su uglavnom pičkice, Edipovci i ženomsrci. Treba ceo sistem da ih "jebe" i da snose konsekvence, da se izopšte iz društvene zajednice, osuda okoline, prinudni neplaćeni rad, kao društveno-koristan i sl. Nikakva tolerancija ne dolazi u obzir. Međutim, to u praksi nije tako. Nasilje je vrlo prihvatljiv model ponašanja i tako se "završava" posao. Državni aparat ne radi svoj posao i blagosilja nasilnike. Zakoni su šuplji, među tzv. zaštitnicima javnog reda i mira je najveći broj nasilnika, a sudije donose kazne koje ispod zakonskog minimuma. Prema tome, treba da se čisti!

    ReplyDelete
  7. Vidim da od osoba koje su komentarisale ovaj post nema nikoga ko je imao lično iskustvo sa nasiljem u porodici (pri tom mislim i na nekoga ko poznaje žrtvu nasilja). Postoji jedna veoma bitna stvar, koju oni koji nisu imali bliskog dodira sa žrtvama nasilja ne mogu da znaju, a koja menja čitav pristup problemu: žrtve nasilja su potpuno blokirane strahom i nisu u stanju da razložno razmišljaju. Njima je potrebna pomoć. Njima je potrebna podrška. Ćutanjem i zatvaranjem očiju pred očiglednim nasiljem samo dodatno produbljujemo njihov strah. Tako se stavar još veća iluzija da je to što im se dešava "u redu". Moguće je da se nasilnik posle toga istrese nad svojom žrtvom, ali je manje verovatno, jer je tada on u strahu - on se oseća moćan samo kada je neko slabiji od njega. I neka si mu rekla sve što si mu rekla, serem mu se i ja u usta! Ako je ona i dobila batine posle toga i zbog toga, nisi ti kriva, a i to je (ma koliko će ovo zvučati odvratno, istinito je) samo jedno batinanje više u nizu. Ono što je žrtva dobila je preko potrebna moralna podrška, koja će joj možda pomoći da donese razumnu odluku. Možda... Mada, potrebno je mnogo više da bi se žrtva izvukla iz začaranog kruga, naročito ako je odrasla u takvoj porodici. Svejedno, postupila si ispravno. Za to je potrebno mnogo hrabrosti, svaka ti čast!

    ReplyDelete
  8. Ovo je najsveobuhvatnije i najinteligentnije mišljenje koje sam do sada dobila na neku od tema. Zapravo tvoj komentar treba da bude jedna dodatna posebna tema, s tim da se razradi. Hvala ti na podršci i iznošenju svog stava! Da, oružje kojim nasilnik manipuliše je STRAH žrtve. Da li se slažeš da tvoj komentar dodam sa navođenjem da si ga ti napisala u neki novi post koji bi za svoj cilj imao demistifikaciju "začaranog kruga", itd.?

    ReplyDelete
  9. Uh...sad sam se malo i postidela. Hvala ti na tako velikom komplimentu. Naravno da možeš da upotrebiš moj komentar, biće mi velika čast. Tvoja priča me je podstakla da počnem da razmišljam da i ja ponešto napišem o ovoj temi, ali sam toliko depresivna zbog mog glupog posla, da mi sve predstavlja ogroman napor. Pokušaću da nekako, ipak, skupim snage, jer je ova tema zaista zaslužila da svi pišemo o njoj, a svako može da napiše mnogo toga, i da svaki put bude drugačije. A začudili biste se kada bi znali koliko takvih slučajeva imate čak i u najbližoj okolini.

    Važno je ne ćutati i ne okretati glavu.

    BTW, zar zaista očekuješ da će neko u anketi iskreno odgovoriti "Ja sam nasilnik"?

    ReplyDelete
  10. Izgleda smo se isprepletale skoro tačno u minut, kada sam objavila post, a ti tvoj novi komentar. :-) No, pošto si se složila, dodaću tvoj komentar u post.

    Čitajući tvoj blog, osetila sam tugu čitajući post koji si napisala uoči dočeka Nove godine. Ne znam šta sve preživljavaš na radnom mestu, ali osećam koliko te to muči.

    Slažem se, hajde da ne ćutimo, hajdemo svi zajedno da radimo na ovim temama.

    Što se tiče odgovora u anketi, pošto je anonimna, ne isključujem mogućnost iskrenog odgovora.

    ReplyDelete
  11. Jao čoveče koliko je vrata otvorila ova tema...

    Bila sam na rođendanu kod druga, njegova mama je takođe imala šljivu na oku, rekla je da je naletela na vrata. Znam da je otac alkoholičar, da je za sve dobar sem za svoju porodicu ("Dobar čovek, al voli da popije.") i da ih često maltretira psihički. U trenutku kada smo ostale same rekla sam joj da ništa ne mora da trpi, a i taj moj drug nije mali... Nije ništa rekla, samo je sagla glavu.

    Ma kako otvoriti oči ženama koje samo društvo izopštava iz sredine, kome da se požale kada znaju da će "priče da kruže", mi smo malograđansko društvo, svest i samopoštovanje prosečne žene je na užasno niskom nivou. Do njihovih mozgova se ne može više doći ni kampanjama čini mi se, one ne žele da se jave same, dovoljno su osramoćene pred samom sobom da bi imale snage da se "sramote" i pred drugima.

    Treba aktivirati pojedinca, kakva sigurna kuća!? Šta da rade, da čekaju da im polomi kosti da bi komšija čuo kukanje i prijavio na kraju!? Kako sprečiti da dođe do toga uopšte, da se žena javi psihologu, psihijatru, ma bilo kojoj ustanovi kada se oseti ugroženo!

    "Ne zatvarati oči" i nije rešenje samo po sebi. Nisam zatvorila oči, videla sam da je imala šljivu, probala sam da pričam i sa njom i sa drugom, ništa od toga. ON JE TAKAV! MA DA MU JEBEM JA SVE PO SPISKU KAKAV GOD DA JE!!!

    ReplyDelete
  12. Vrlo poučan primer iz života jedne žene. Žalosno, žalosno. Tvoj komentar je takoreći post koji daje veliki doprinos ovom problemu. I ti si postupila vrlo časno i ljudski, ali, na žalost, to si kap u zatrovanom moru, a ženama žrtvama nasilja je potrebno novo more u kome će da zaplivaju ponovo. Da li će ovo društvo ikada postati to novo more?!

    ReplyDelete

Note: only a member of this blog may post a comment.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...