Monday 25 July 2011

Vrpca

Bio sam mali, pa se ne sećam svega. Zato vam deo priče i pričam posredno. To sve iz usta roditelja, baba, deda, familije. Moj prvi rođendan. Na sred dnevne sobe veliki zlatni paket obmotan svilenom crvenom mašnom. Paket odmotava moja majka. Tj. redom izlazi paket iz paketa. I stigla je do ne-znam-ti-ni-ja-kog paketa, kad iz njega iskoči čudo na federu - pajac iz kutije. Kažu da sam počeo da vrištim ko nezdrav i da sam se usr'o ko grlica. Ako mi ne pamtimo, naše čulo mirisa pamti. Ostao mi je urezan u sećanju miris bebeće kake. Stvarno, roditelji su čudne životinjke. Šta im sve neće pasti na pamet da jednoj bebi može da se dopadne.

Kako su se rođendani nizali tako su i pokloni bivali sve složenije upakovani. Jer, i to je bilo prilagođeno mom uzrastu, da se snađem, da pokažem da (li) imam ono što nazivaju bazičnom logikom ili je ona negde pomerena. Uglavnom, ono čega se sećam je da su iz godine u godinu ti pokloni bili spolja posmatrano sve šareniji, sa sve više upetljanih traka koje sam odmotavao i odmotavao. I tamo negde oko polaska u osnovnu školu pitam mamu i tatu: "A što vi meni kupujete svake godine isti poklon?" Majka odgovara: "Sine, nije isti, svake godine je drugačiji!" "Pa svaki put je isti unutra." Nakon toga što sam rekao - ćutanje. Meni tada ništa nije bilo jasno. Zašto su ćutali? Zašto ništa nisu rekli na to što sam primetio?

Da skratim priču, na trećoj godini fakulteta sam upoznao Veru i posle nekoliko godina zabavljanja nas dvoje se dogovorimo da se venčamo. Čitava frka, pravimo venčanje, klasičan balkanski zaplet, nakrkali se roditelji, uža i šira familija, i svi nekako (em)patetično stoje iza naših leđa, a mi pred matičarem. Ne znaš da li je venčanje ili je sahrana. Na društveno važnim skupovima ljudi su obično samrtno ozbiljni, čak i kada to nema smisla. Čim sam video sve te ljude sa svim tim fino upakovanim i obmotanim poklonima, pripala mi je muka. I najedared, preda mnom se sama od sebe raspakuje velika crna kutija obmotana sa hiljadu lepljivih vrpci. Vrpce se stežu oko moga vrata, ja se gušim. Kad vidim, iz kutije izlazi moja pajac iz kutije majka, kezi mi se istim onim dugačkim, doduše račvastim, jezikom, sa smešnom kapom na glavi. Već ozbiljno se boreći za svaki udisaj, uspevam šakama da zgrabim pupčanu vrpcu, obmotanu oko mog poplavelog vrata - i da je presečem. To je bio trenutak kada sam se setio da je miris bebeće kake jedino važan za Verin i moj - naš zajednički život.


Cat's Eyes - Face in the Crowd

4 comments:

  1. Ah te vrpce, razne, od šarene hartije, od tila, satena, vunice, rafije, strune.... pupčane strune nevidljive, što ceo život vezuju, i koje ceo život razvezujemo.... Opasno je seći. I Aleksandar Makedonski je presekao gordijev čvor, osvojio zemlju obećanu.... Ali na kraju umro mlad, mislivši da je ušao u legendu... Čega???

    ReplyDelete
  2. @SFINGA
    A, baš te nevidljive su mi najzanimljivije za posmatranje. One mi često izgledaju kao niti paukove mreže. ;) Ako posmatramo Aleksandra Makedonskog, ispao je prilično naivan, na kraju priče. I ja sam imala jednog Aleksandra koji nikada nije presekao pupčanu vrpcu koju je bilo nužno preseći. A moglo je bolje. No, nije bilo.

    ReplyDelete
  3. Haha znači poklon-fobija?! Da li ima negde zabeležena kao bolest sa sve definicijom - kad roditelji pakuju, mrse i zamrse ti život?! :))) Ipak, roditelji na kraju i pomognu da se odmrsi. Odična kratka priča sa odličnom temom.

    ReplyDelete
  4. @Regina Filangi
    Da, zanimljiv ugao gledanja - poklon-fobija. Mislim da ono što se smatra ili počne da se smatra uobičajenim teško može da se šifrira na taj način, čak i kada spada u domene "kolektivnog ludila". ;) Kako čiji roditelji, sve zavisi, a dobro je kada razumeju i pomogdnu da se odmrsi. Drago mi je da ti se obrada teme kroz ovu priču dopala.

    ReplyDelete

Note: only a member of this blog may post a comment.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...