Saturday 13 November 2010

Ništa više i nije bitno

06.11.2010.

Prvi dan bez interneta podrazumevao je da ću više vremena provesti napolju. Usput, valjalo je kupiti karte za Slobodnu zonu i prethodno online putem rezervisanu ulaznicu za Gotan Project. Obično, kada izađem iz kuće, odmah mi presedne kada uđem u interakciju i komunikaciju sa ljudima.

(1)
Otišla sam na blagajnu Kulturnog centra Beograd (KCB-a) da pazarim već pomenute ulaznice za 5 filmova koje sam odlučila da pogledam. Približavam se, da je tako nazovemo, improvizovanoj kućici, postavljenoj tik posle ulaza na desnoj strani, gde jedna starija žena prodaje karte. Vidim da je ona u razgovoru sa jednom mlađom ženom. Tema razgovora su zubi, proteze, mostovi, prepravke, nadogradnje i sl. Okay, rekoh sebi, sačekaću minut-dva, vide da stojim, obratiće mi se, logično. No, međutim, prođe to moje prognozirano vreme za toleranciju, one i dalje pričaju, ja stojim. E, takvo ponašanje ne tolerišem. Ubacim se u razgovor, uz ljubazno izvinjenje što ga prekidam, te kažem da nemam ništa protiv da one nastave da ćaskaju, pošto ja kupim karte i nastavim dalje. Na tu moju konstataciju, ova što prodaje karte se izdrlječi na mene i obrati mi se sledećim rečima: "A koliko vi to pa karata kupujete?". Ja sam to shvatila kao da aludira na to da baš mogu i da sačekam, dok se one ispričaju, jer ne kupujem pola bioskopske sale. Ne vredi, proradi mi živac na takav bezobrazluk, uvek. Rekoh: "Samo vi sedite na svoje radno mesto, ja ću hronološki da vam govorim po danima i terminima i završavamo očas posla." Završeno za 1,5 minut.

Naravoučenije: Čovek pre svega mora sebe da poštuje i do sebe da drži, jer druge ne zanima da uvaže niti vas, niti vaše vreme.


(2)
Htela-ne-htela da bih kupila rezervisanu ulaznicu za koncert Gotan Projecta, na raspolaganju su mi bile opcije da odem do Beogradske arene ili do Tržnog centra Ušće. Iako sam sebi rekla da neću da ulazim u taj tržni centar i da dajem legitimitet tajkunu Petru Matiću, odustala sam od toga, jer mi je lokacija TC Ušće bila logistički operativnija. Pošto sam usput ožednela kao napušteni pas ili mačka, navratila sam na jedan kiosk da kupim sebi flašicu vode. Uzela sam flašicu iz frižidera i opazila da su nejasno istaknute cene, tako da sam bila u dvojbi da li je cena 39 ili 41 dinar. No, onda se okrećem ka šalteru, pružam dve papirnate novčanice od po 20 dinara i pitam koja je cena, da bih (kada sam saznala da je 41 dinar) dodala još 5 dinara. Prodavačica mi vraća kusur od 2+1 dinara. Primetim odmah i pitam: "Da li je to slučajno (ovo je ljubazna interpretacija pitanja: "Je l' me vaćariš na sitno, po sistemu velikih brojeva?") ili zato što nema 2 dinara da mi vrati?" I onda kreće drama 3-činka, tj. ona meni drži pedagoško predavanje i to ovako: "Kome je još danas stalo do 1 dinara (pa njoj naravno, ne meni u suštini)", te mi cokće tamo sa one strane šaltera. "E kakvih sve ljudi ima danas, za 1 dinar... (bih se valjda šta? - jebala?)" Naravno, tu mi opet dokurči i kažem: "Slušaj, nemoj da mi se praviš mnogo pametna, jer sam mogla mrtvo 'ladno da ti dam 40 dinara, i da se odšetam i da odem, pa me ti onda juri preko livade..." Ona zinula, zamisli, molim te, drznula sam se da joj odbrusim. I onda me pogleda pogledom koji ubija i zapovedničkim tonom na nivou upraviteljice koncentracionog logora mi reče, uz ljutito jednopotezno odmahivanje rukom: "Doviđenja!". U stvari, htela je da me otera u pizdu materinu. Ja sam se okrenula i otišla i na glas nju oterala u pizdu materinu. Nije kulturno, znam, ali, svoju agresiju u takvim situacijama verbalno kanališem na nekulturan način. Nisam muško, pa ne mogu da se bijem.

Naravoučenije: Potvrđujem svoju teoriju da budale ne treba da tražiš, tj. one same niču. I još nešto, a to je: ako te već prave budalom, pokaži im zube i pokaži im da to neće moći da prođe, odnosno da ne kupuješ te klošarske fazone.


(3)
Konačno, dolazim na destinaciju (TC Ušće), da kupim tu ulaznicu. Prilazim Info pultu, tamo sedi jedna mlađa punoletnica sa profi kezom (od koga mi se inače povraća), i ja se obraćam: "Dobar dan, ja sam došla zbog toga i toga..." "E, ja to ne radim, to je kod koleginice, sa one strane pulta", pa okreće glavu na tu stranu (a tamo nikog nema). Pa mi se onda zavodnički smejulji (tako ih uče HR-ovci da se umile) i reče: "Moraćete da sačekate 5 minuta da se koleginica vrati!". "Dobro, sačekaću!". Vrtim se ko usran golub, gade mi se inače ti tržni centri, jer ih doživljavam kao mesta za uludo i besmisleno trošenje vremena, a i sva ta sterilnost me ubija. Posle 5 minuta počela sam da ličim na beloglavog supa koji traži lešinu da je raskomada (već sam nabijena negativnim emocijama iz prethodne dve priče) i opet se obraćam uljudno dotičnoj: "Molim Vas, budite ljubazni da pozovete koleginicu i da Vam ona kaže kada će da dođe, da bih znala, jer neću da ne znam koliko još treba da čekam." Nakon poziva, reče mi da samo što nije stigla. Sad ta, što će da mi proda kartu, izlazi iz obližnjeg kafića (ko me jebe, kad sve vidim, jer imam oči na leđima), vuče se ko crkotina (i ja zlobno pomislim, ama, sapleti se na ove gajtane, pizda li ti materina). I saplela se. I još kao: "Svašta, ne znam šta mi bi." I prilazi onako profesionalno, uz taj jebeni lažni osmeh koji me izluđuje: "Izvinite, što ste čekali, sad ćemo da završimo." Tra-la-la, broj rezervacije, pružam novce. E sad, pa kako nemam sitno, pa je l' može ona da mi ostane dužna 10 dinara. Rekoh: "Žao mi je, ali ne može, sačekaću da rasitnite novac." I tako je ona otišla u obližnju menjačnicu, vratila mi kusur i ja sam izašla iz tog tajkunskog hrama sa konačno kupljenom ulaznicom.

Naravoučenije: Povezati napisano iz prve dve priče.



Opšti zaključak: Narod nam je frustriran, neotesan, nevaspitan, bezobrazan, bezobziran i izdrkava se na kome god može. Dok ne počistimo sopstvena dvorišta, neka se niko i ne usuđuje da pogleda u tuđe i da sebi priušti luksuz da bilo kome bilo šta kaže. Ovakvi kakvi smo, nema nama nikakvog suštinskog boljitka, niti napretka, jer smo gola govna. Jebala ih i država, i himna, i zastava, i grb, i četiri slova S. Mogla sam da se rodim i u nekoj drugoj zemlji, ali, eto, na nesreću (ili sreću) nisam. Čim se ukaže prilika, odlazim na drugu planetu.

26 comments:

  1. Позови ме кад кренеш, нема везе ако нећеш да ме поведеш, чисто да знам да је та опција омогућена.
    И ако си им рекла!

    ReplyDelete
  2. Počeće uskoro prvi letovi u svemir, al' teški smo mi slepci, to je rezervisano za one što su puni kao brodovi. Poziv je otvoren za tebe. :) Eto zašto ja ljudima idem na kurac u globalu, što im se ne namestim da me još bolje mentalno penetriraju.

    ReplyDelete
  3. pa i mi smo isti takvi kao i taj narod, neotesani, nervozni, bezobrazni... ogorčeni
    it's all the same, no matter where you are

    http://www.youtube.com/watch?v=9fHG-ezTKkY

    ReplyDelete
  4. Ako skokneš do mene videćeš da sam ja uradio nešto apsolutno suprotno.

    Doduše kod tebe je zaglavila ova "Antoaneta" i neće da mrdne (da probaš da me obrišeš?) Nemam pojma zašto kod tebe ne radi, na starom blogu se menjaju postovi...

    ReplyDelete
  5. @Procedura, to mu valjda dođe da treba žmurim, da nakrivim kapu i da furam dalje. ;) Preko 95% ljudi na celoj polaneti su idioti. Thanks za pesmicu, sviđa mi se.

    @Čika Miko, svratila sam nešto ranije, pročitala, nikakav komentar za sada nisam ostavila. :) Obrisaću tvoj URL, pa ispočetka, da pokušam da to rešim. Ne znam šta se kod mene zabagovalo.

    ReplyDelete
  6. Dokazao u praksi, iako ne volim da izvodim takve eksperimente: jedan neprijatan ton tromesecno - i pamte te i keze se i kad prodjes pored izloga...

    ReplyDelete
  7. @Nebojša, e jesi ti fin čovek sa dugim fitiljom. Ne volim ni ja da se ponašam kao što se ponašam u takvim i sličnim situacijam, ali... ne možeš drugačije da izađeš sa narodom na kraj. Što ti finije, to oni misle da si veća budala i konj za jahanje. Teško da mi ta kontra-logika ulazi u glavu, ali...

    ReplyDelete
  8. Krivo mi je sto je tako ali svakodnevno iskustvo govori u prilog tome da je onaj line iz French Kiss-a : "The key to French waiters: If you're nice to them, they treat you like shit. Treat them like shit, they love you." tacan a ovde primenjiv na gotovo sve ljude. Ja se trudim da budem zaista pristojna i fina at all times ali me tim vise izbaci iz koloseka kada se neko tako nekulturno ponasa ... ranije su se prodavci u radnjama prvi javljali svojim musterijama sa Dobar dan, sada se medjutim ne osvrnu ni kada im ti prvi to kazes, a kamo li da ti odgovore ... Tja.

    ReplyDelete
  9. Podržavam, briši odavde pa sve nožicama u dupence udaraj.

    ReplyDelete
  10. @Gradiva, line je sjajan. Najjače je kad se ljudima obratiš, pozdraviš ih, a ono te niko ni ne pripiša. Kakav cool osećaj nakon toga?! Carstvo primitivizma je ova zemlja. Ne znam, a sa druge strane, kada me spopadnu izdresirane prodavačice, tek tada dobijem nervni napad. Ima ono pitanje: "Da li mogu da vam pomognem?" Uvek pomislim, ma možeš, sis, treba mi samo milja evrića, and that's all. Any idea how to reach it? :))

    @Džidžo, ja samo na another planet. Ne zanosim se da je puno drugačije na drugim mestima, izuzev što su ljudi zakonski bolje istrenirani da budu polite, ali i alienated.

    ReplyDelete
  11. Iskustvo iz Holandije : kada se setas po nekoj tako prirodi, kao ovde recimo po Fruskoj gori i naletis na neke druge setace obavezno im se javis iako ih nikada u zivotu nisi (i sva je prilika i neces vise)video. Jos bolje : u gradskom prevozu sede cike koji prodaju karte; njima i vozacima se obavezno zahvalis (na voznji valjda) i kazes kako dobar dan pri ulasku, tako i dovidjenja pri izlasku... to je valjda ta druga planeta.

    Te uber ljubazne i meni idu na zivce, narocito ako mi uporno disu u vrat i posto sam im rekla da mi njihova asistencija nije potrebna. Pa ipak, radije i njihova fake ljubaznost nego ta sto se s tobom svadjala ...

    ReplyDelete
  12. @Gradiva, eto primera iz Holandije. I ja sam ovde doživela da kada sam se akala po planinskim vukojebinama i slabo naseljenim selima da se pozdravim sa svakim. To samo u urbanim naseljima nije uobičajena pojava. Tako, da, druga planeta, gde li je?! :) Svakako, ako je to izbor onda sam i ja pre za fakerske osmehe, bar mi ne podižu živac, samo su mi bljutavi. :)

    ReplyDelete
  13. Jednoj mojoj drugarici stalno su umesto kusura vraćali te žvakice, te bombonicu, te lizalicu, a ona sve to fino skupljala. Smeškaju se oni njoj, smeška se ona njima. Posle nekog vremena, kad se već nakupila kesa tih zezancija, uzme ona sve to, stavi na kasu i kaže: "A sad mi vratite moje pare!" Naravno, to "nije dolazilo u obzir", pa je ljubazno zamolila da pozovu šefa. Red se otegao, kasirka pokušala da podbuni ljude kako ova moja pravi zastoj ni za šta... Dođe šef, odvuče je na stranu, opet - ne može. Ona ljubazno zamoli da oni pozovu direkciju, a ona će advokata. Sve uz osmeh. Onda poče priča kako ne zna kako da pravda taj trošak, a ova moja reče da to nije trošak za njih nego za nju. I dalje se svi smeškaju. A onda će šef: "Daću Vam ja novac, kad ste toliko siromašni." A ova moja će: "Nisam ja siromašna, ovde se ne radi o tome da li ja imam ili nemam. Hoću da mi vratite pare za koje ste mislili da me prevarite." I dalje se ona smeška, on već manje. Dadoše joj na kraju tačno u paru 852 dinara, ali ona traži račun. Oprosti im ova moja taj propust, onako uz širok osmeh.
    I dalje ide u istu prodavnicu, tik joj je uz zgradu, ali sad joj vraćaju i dinarčić. Oni joj se više ne smeškaju, a ona se njima i dalje smeška.
    Radi se o Mini Maxiju u najstrožem centru grada, a događaj je iz oktobra 2008. godine.

    ReplyDelete
  14. @Miljo, zanimljiva priča i poučna. Ali ja mislim da se suštinski (i za ubuduće) ništa tu nije promenilo. Tj. sasvim sigurno se "oduševe" kada tvoja drugarica pazari kod njih, a ostale i dalje potkradaju. Zanimljivo je, međutim, još nešto. Muškarci u samoposluzi. Obično sitan kusur u rasponu od 1-5 dinara u metalu, uopšte ne kupe. Kao, znaš, "galantni" su prema kasirkama. Šmekeri, hahahahaha.

    Ja se, međutim, odavno ne sećam tih vremena da mi utrape mesto kusura takvu neku "sitnicu", tj. da mi je na silu prodaju.

    ReplyDelete
  15. Sestro, nekad je sasvim nemoguće ugušiti sve impulse. Samokontrola je najbitnija, ali i najjebitačnije, nije zdravo sve što moraš da potiskuješ. Šalter žene, šta da ti kažem, uglavnom se komtrolišem ali jednom sam pukla ko i ti i rekla "kravo glupa dok ti izbrojiš svoj pazar ja ću zakasniti na voz". Ekšli paradoksalno, vozovi kasne :D Bilo bi lepo kad bi mogli reći šta mislimo. Pisala sam o tome :)

    ReplyDelete
  16. @JQ, pre bih rekla da je sve češće viđeno da se impulsi sve više guše, jer to je društveno prihvatljivo. Prvo sam ljubazna, kulturna, obzirna itd. ali ko nije prema meni, ubadam, bez pardona. Uglavnom, u 95% slučajeva kažem šta mislim, i to na konstruktivan način, ne kroz vređanje. Bez obzira, tvrdim, ponavljam, u ovom društvu ne postoji dijalog, postoje samo 2 i više monologa u interakciji. Mene ljudi izrazito ne podnose zbog takvih mojih stavova i nastupa, ali, živo me zabole za to. Evo, upravo sam pre 2 minuta stavila u telefonskom razgovoru mojoj majci ban za vređanje i agresivan nastup u komunikaciji. Onda je još više popizdela, ja sam je pozdravila, rekla joj da na taj način ne možemo da razgovaramo i spustila slušalicu. Inače, majke to rade svojim ćerkama iz "najbolje" namere. A izgube živce, jer ih mnogo vole, pa ne mogu da se kontrolišu. Odoh u šetnju, da napunim baterije, da pijem ladan nes i tako redom.

    ReplyDelete
  17. Највећи црњак од свега је што се и тим истренираним продавачицама смучи да сваког понаособ питају "како могу да Вам помогнем" и сличне ствари. Као фол, опет неки европски (светски?) стручњаци (статистичари) радили истраживања о томе како треба услуживати муштерију и све свели на некаква правила која су тотална небулоза јер углавном живцирају и продавца и купца. Причам из искуства рођене сестре, којој је један лик једном на питање како може да помогне тражио 100 евра, на шта је она упитала: "Само сто?" Мислим да бисте биле добре другарице :D

    ReplyDelete
  18. Заборавио сам да се захвалим за отворени позив. Хвала :)

    ReplyDelete
  19. @ToMCee, dobro ga je uradila, hahahahahaha. Pozdravi sestru. :) Nema na čemu da se zahvaljuješ, ček prvo da se otisnemo u nebeska prostranstva.

    ReplyDelete
  20. Pa ima takvih koje te na "fin" način psuju iza one kase, majku li im... "Šta ste to kog djavola uradili?!" viče na mene jedna takva, kad sam ja jednom slučajno provukla nešto kroz onaj senzor na kasi pa joj se pobrkao račun. To što mi persiraš ne znači da me ne psuješ! A i ne moraš da mi persiraš, dva puta sam mladja, samo nemoj da vičeš na mene!
    Ne vredi nervirati se.
    Njima je to potrebno da osete malo pod rukom muda Božja, pošto su svesne da drugčije ne mogu!

    ReplyDelete
  21. @Ivana, šta da ti kažem. Malo-malo pa iznikne neka budala da se iživljava na kome stigne. Danas je jedan uposlenik u Biblioteci grada Beograda počeo da urla na sav glas, jer se na "prozivku" kad su izvukli traženu knjigu iz podruma, ta/j dotični nije odazvao, kada mu je pročitano prezime. Bila sam preneražena i naravno, rekla mu da takvo ponašanje ni na šta ne liči. On je na radnom mestu i izlivi iskaljivanja besa na klijentima su nedopušteni. Jebeš ga, još više je popizdeo, okrenuo glavu i izduvavao paru iz ušiju. To je, inače, ustanova kulture, da, baš lepo. Znaš šta, ja bi ih sve najurila sa posla, bez pardona, jer tamo sedi gomila ljudi nezainteresovanih za posao - niska zarada opravdava sve to, je li, a atmosfera je ko za 40 dana.

    P. S. Kada sam ispunila onaj paprić sa brojem signature knjige i tražila knjigu Vedrane Rudan, poslednju koju je izdala, on me je pogledao kao da mu tražim džak krompira i rekao, ima samo jedan primerak, idi pa ga traži na policama ako ga ima. Zamisli ti taj bezobrazluk. A u bazi podataka stoji da je raspoloživa, a na policama je nije bilo. Sve češće ostajem bez teksta.

    ReplyDelete
  22. Pa to je zato što kad dobiju to jebeno rešenje o stalnom odnosu ustoliče se i umoljčave na tom mestu jer realno ko pa kod nas dobija otkaz zbog nestručnosti, nerada i sl? Niko. I onda rade to što pričaš i to što ja pričam tj rade šta hoće tj ništa i povremeno dreknu čisto da izgledaju zauzeto. A da nije tako, samo kad bi im poljuljali ta mesta i istresli moljce, tj najurili kako ti reče ljubili bi nam ruke!

    ReplyDelete
  23. @Ivana, eto, u državnim institucijama su i dalje zaštićeni kao beli medvedi. S druge strane, većina ljudi (koji uopšte rade) se satire od posla po privatnim firmama, što na crno, što na sivo, za bedne pare. Kada bi se uloge promenile, bilo bi im jasno da im je sekira i dalje u medu. A da bi to shvatili... treba im malo guliti kožu sa leđa. ;)

    ReplyDelete
  24. Hoće li ikad nešto da se desi? Da se promeni?

    ReplyDelete
  25. @Ivana, mislim da hoće, ali samo u sferi ličnog delovanja - koja i jedina vredna akcije. A što se širih promena tiče, sumarno posmatrano, mislim da će biti više loših, nego dobrih. Ne želim da te bedačim, to je samo moj ugao gledanja na svet u kome živimo i sve što nas okružuje.

    ReplyDelete
  26. Ne bedariš me, taman posla, i pitala sam te za mišljenje. Pa dobro, i lični plan je nešto.
    p.s. ko ih jebe bitno da si ti kupila karte i da ćeš da se provedeš samo tako! :)

    ReplyDelete

Note: only a member of this blog may post a comment.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...