Wednesday 17 March 2010

U prvih 7 dana...

Ovaj post će da se nadopunjuje u narednih šest dana. Potrudiću se da bude sažeto pisano, ukoliko ja to uopšte i mogu da izvedem. ;-)

utorak, 16.03.2010.

Ostavila sam cigarete. Nije mi prvi put. Ali, potrudiću se da istrajem da bude poslednji put. Tako da... Znam kako izgleda "skidanje" na suvo. Pušim dosta godina i u poslednjih pola godine pušim kao Turčin, znači ne vadim pljuge iz usta. Kapiram da je to samodestruktivno ponašanje. Priznajem, meni je juče bilo mnogo teško. Osećala sam se kao besna lisica, kao podivljala. Sve mi je smetalo. Još je negde na pola dana počelo da me puca depresivno raspoloženje. Jebote, ja imam psihološki problem. Sem toga, osetila sam i neku vrstu fizičke krize, ili je to moj trip?! Do večeri sam već bila poluluda. Onda posmatram sebe i uviđam da sam se ja maltene saživela sa tim cigaretama i sa tim načinom života. Meni nedostaju moje nakaradne navike. Navike koje, izgleda, za mene znače "život". Ma koliko ova postavka stvari izgledala okrenuta naglavačke, kao što i jeste. Ja sam se juče osećala kao da sam sama sebi uzela deo sebe. Kao da mi deo mene same nedostaje, tim reskim iznenadnim činom prestanka duvanjenja. O, kakav lament ni nad čim?!

sreda, 17.03.2010.

10:10 Prošlo je prvih 24 časa. Probudila sam se relativno rano. Već se osećam bolje. Mada, tek sada osećam koliko mi kuća smrdi na duvan. Ne može to da se izluftira za nekoliko sati ili dana. E, sada mi već to smeta, jer me i dalje mami. A, mami me i da izađem napolje. Mislim, s obzirom da je pušenje i ispijanje nes kafa vezano za sedenje u mestu, onda ću da ist(e)rujem svoje demone kroz šetanje. Često ja to radim. Kad popizdim zbog nečega, ja se oslobađam time što hodam i hodam... Da vam ne pričam, malo-malo pa popijem po gutljaj vode, kad god mi dođe da pripalim.

10:22 Ono što je najvažnije je da je moja prijateljica zdrava i da je jučerašnji pregled pokazao da nema rak pluća. Pa, kada sam pročitala mail koji mi je poslala, ja sam jutros plakala od sreće. Ako njoj, meni i bilo kome od nas to nije dovoljna motivacija da ostavi duvan, onda će mu biti dovoljna kad i sam dođe u situaciju da mu na rentgenu kažu da ima fleku na plućima. A dok dočeka dan da se uradi i CT pluća, do tad mož' i da siđe s uma od paničnih napada, nespavanja i svih horora u glavi koji se za to vreme odvijaju. Sve u svemu, hoću da kažem, prvo za sebe, da sam najobičniji kreten koji ne ceni sopstveno zdravlje. A kad ću? Kada ga izgubim, je li?! I to zahvaljujući sopstvenom idiotskom ponašanju. No, od osude nema ništa. Nego da otpijem još jedan gutljaj vode, da se istuširam i izbacim svoje dupe napolje da ide u šetnju.

15:51 Ne znam da li mi je bilo gore ili bolje dok sam bila napolju. Vetar mi je dobro izduvao ovu moju kratku kosu, preciznije glavu, jer tu kosa baš i ne vrši svoj posao. Pomislila sam da nije vreme da idem na Adu ili npr. Zemunski kej, jer previše duva (i jeste tako), pa sam kao odlučila da se prošetam Bulevarom. Međutim, kod Vuka mi je pripala muka, od platana kojih više nema, od očerupanog i prekopanog kolovoza sa desne strane (ako gledate ka Cvetku). To više nije Bulevar koji ja znam. Pre toga sam prošla pored očerupanog gradilišta gde je smetlište nekadašnjeg hotela Metropol. Gradilište gde se ništa ne radi i navodna rekonstrukcija koja je trebala da bude završena još pre više od godinu dana. A onda sam se setila onog divnog čoveka zbog koga je FEST bio ono što jeste, Nebojše Đukelića koji je pre nepunih 13 godina u stanju teške depresije oduzeo sebi život, skokom sa ovog hotela. I dan danas se sećam koliko mi je bilo žao kada sam čula da tog čoveka više nema. Znam, mračno je sve što pišem, ali šta ću, i ja se trenutno tako osećam... Jela sam kokice, jer me je jela nervoza zbog osećaja unutrašnje teskobe i toga da ja to sve nisam imala gde da pustim da izađe iz mene... pobegla sam ka Kalenićevoj pijaci, jer te pijace nekada mogu da te "dignu", tamo se odvija život... nije bilo nijednog filma koji bih mogla da pogledam, u ovim ranim popodnevnim satima...prazninu koju nosiš u sebi nekada nemaš čime da napuniš, jer svaka supstitucija (što je zoveš svojim zanimacijama i hobijima) je antiteza onome što stvarno hoćeš, a što ne možeš da dosegneš, jer ne zavisi samo od tebe... tako i ja znam da sve moje supstitucije ne mogu da zamene ono što mi je u životu potrebno... i to mi veoma smeta... to me gotovo parališe... pao mi je mrak na oči... kome je muka od ovoga, neka ne čita...

9 comments:

  1. sreda, 17.03.2010.
    10 :38 h:
    upravo čitam zapise R.Zverke...

    ReplyDelete
  2. Prvo da ti kažem da mi je jako drago zbog tvoje prijateljice. Žalosno je što moraju takve stavri da se dogode da bi smo se probudili i shvatili koliko hulimo na svoje zdravlje koje nam je Bog dao. Čitam tvoj post i kao da čitam svoje misli - cigareta je postala sastavni deo mog života.Nije problem ne pušiti,već odustati od svih navika u koje smo ogrezli,a koje uključuju cigaru.U mom slučaju to je kafa, ispijanje piva s društvom,otpadanje posle ruča.Čak i čekanje autobusa. najbolji način je da se potrudimo da izmenimo te navike uz koje ide i cigareta. Mislim da si ti to shvatila, šetnja je definitivno najbolja stvar.

    ReplyDelete
  3. Драго ми је због добрих вести, а што се остављања пушења тиче - не знам шта вам треба, јак мотив, страшно пуно воље и можда нешто ново и квалитетно што ће заменити навику да посежете за цигаретама. Тешко је одвићи се, али је вредно издржати.

    ReplyDelete
  4. Tako divna vest, najvažnije je ipak u ovom trenutku da će tvojoj prijateljici biti dobro.
    A tebi, draga moja Zverko, šaljem podršku, pozitvnu energiju, samo da istraješ. Loši dani dolaze i prolaze. Isto kao i dobri. Šetanje je prava stvar.

    ReplyDelete
  5. Hvala Vam svima na podršci. Pre svega za moju dragu prijateljicu. :-) Što se mene tiče, istrajaću, ne brinite. U stvari, shvatila sam da ne želim da menjam ovu naviku ni jednom drugom. Ne treba mi vrsta "trgovine", zavisnost za zavisnost. To je inače jedna od stvari kojom se nikada nisam ponosila kod sebe, zavisnost od bilo čega ili bilo koga. Raspoloženja koja izbijaju nemaju veze sa cigaretama, ona su samo bila "maskirana" do sada. No, ima i teških dana koji će opet jednog dana da prođu.

    ReplyDelete
  6. Ja sam pusio izmedju 4-5 paklica dnevno.
    Totalni zavisnik. Slucaj za staraoca. Pokusavao sam da prstanem bezbroj puta.
    "Skinuo" sam se vrlo lako. Rekli su mi da cu da umrem ako nastavim. Toliko sam bio zacadio. Dakle kad je bilo tvrdo - lako sam se odlucio.
    Ostavio sam ves sedam godima i poceo sam da osecam mirise i ukuse. Sta da ti kazem - Izdrzi...
    Jednom ces se radovati zbog toga.

    ReplyDelete
  7. Au čoveče kol'ko si ti pušio, a ja mislila da ih nisam vadila iz usta. Pa ti si imao veoma jak razlog da batališ sve. Tu nije bilo dileme. Al' stvarno smo mi ljudi kreteni, treba neko da nam pripreti za naše zdravlje, da bi nešto konkretno preduzeli. To je ono što ne bih da sačekam. Važno mi je samo da istrajem, jer ovo nije prvo ostavljanje, ali ja hoću da bude poslednje. Druže, hvala ti na podršci, znači mi!

    ReplyDelete
  8. Moj drugar je izjavio "ostavljanje pušenja mi je naveće dostignuće u životu" (propušio je kasnije, posle tri godine)Ja sam ostavio pre 6 godina, i potpuno se slažem sa prijateljem. Jedno dve godine mi nije čak palo ni na pamet...Lažem, pomislio sam pre neki dan, ali to je već odavno retko i vrlo slabo. I sigurno vredi truda.

    ReplyDelete
  9. Dobro, sad sam se već našla u maloj klopci, jer me je tvoj drug podsetio na mene. I meni je to do sada bio najduži nepušački staž (3 godine). Ti si već taj staž duplirao, tako da mora da si sad baš nezgodni bivši pušač. :-P Šalim se malo. Kad se samo setim zašto sam uopšte počela da pušim, ako tu uopšte postoji neki racionalan razlog. :-))

    ReplyDelete

Note: only a member of this blog may post a comment.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...