Ušla sam u kapiju vremena
Hodala sam unatrag
Osvrnula sam se unapred
I videla sam?!
Nešto novo?!
Sve što je ostalo iza nas je pred nama!
Tuesday, 31 August 2010
Monday, 30 August 2010
Fajront
Kolega: Čujem da si dala otkaz?
Direktorka: Ne mogu da verujem da je rekla da neće više ovde da radi?!
Direktorkin sin: Mogla si to da kažeš ranije!
Koleginica1: Podržavam te, i ja bih da sam na tvom mestu!
Koleginica2: Pa šta imaš od toga da sediš kući?
Kolega: Znam, mala je plata! A taman sam se navikao na tebe!
Direktorka: Molim te da kada odeš napraviš „presek stanja“!
Direktorkin sin: To nije fer od tebe!
Koleginica1: Ali ne mogu, otac mi umire od raka pluća!
Koleginica2: Ni ja više nisam normalna od kada radim ovde!
Kolega: Ko li će sada da dođe?!
Direktorka: I pokaži XXXX kako da radi YYYYY!
Direktorkin sin: Jeste, nije bilo fer ni kako smo se mi ponašali!
Koleginica1: I meni XXXX već mesec dana traži posao, jer me je preporučila ovde, a tek je naknadno saznala kakvo je ovde sranje!
Koleginica2: Ali što radim za njih, radim i za sebe.
Ja: Tako ti je to druže moj, život teče dalje!
Nema lične komunikacije – zid ćutanja!
Ja: Ako nemaš da mi kažeš ništa što je istina i što će mi doneti dobro, onda ćuti!
Ja: Tu sam za tebe u svakom trenutku!
Ja: Kur moj radiš za sebe, nema od te priče ništa!
Direktorka: Ne mogu da verujem da je rekla da neće više ovde da radi?!
Direktorkin sin: Mogla si to da kažeš ranije!
Koleginica1: Podržavam te, i ja bih da sam na tvom mestu!
Koleginica2: Pa šta imaš od toga da sediš kući?
Kolega: Znam, mala je plata! A taman sam se navikao na tebe!
Direktorka: Molim te da kada odeš napraviš „presek stanja“!
Direktorkin sin: To nije fer od tebe!
Koleginica1: Ali ne mogu, otac mi umire od raka pluća!
Koleginica2: Ni ja više nisam normalna od kada radim ovde!
Kolega: Ko li će sada da dođe?!
Direktorka: I pokaži XXXX kako da radi YYYYY!
Direktorkin sin: Jeste, nije bilo fer ni kako smo se mi ponašali!
Koleginica1: I meni XXXX već mesec dana traži posao, jer me je preporučila ovde, a tek je naknadno saznala kakvo je ovde sranje!
Koleginica2: Ali što radim za njih, radim i za sebe.
Ja: Tako ti je to druže moj, život teče dalje!
Nema lične komunikacije – zid ćutanja!
Ja: Ako nemaš da mi kažeš ništa što je istina i što će mi doneti dobro, onda ćuti!
Ja: Tu sam za tebe u svakom trenutku!
Ja: Kur moj radiš za sebe, nema od te priče ništa!
Saturday, 14 August 2010
Neke stvari...
Mažeš parče hleba paštetom. Iznenada, ispada ti iz ruku, leti po vazduhu, okreće se naopačke i „ljubi“ patos namazanom stranicom. Uobičajena stvar. Bacaš ga u đubre ili ga bacaš kroz prozor da ga pojede prolazeća životinja. Saviješ se da uburusom ovlaš obrišeš umackani patos. Otvaraš teglicu lepljivog džema. Poklopac ti ispada iz ruku. Gledaš ga kako se okreće u vazduhu, kako se kotrlja po podu sve do kraja prostorije, udara u zid i opet pada sa one iste strane koja dolazi na vrh teglice. Pogrešne strane. Plakneš poklopac pod mlazom vode, otreseš ga i zatvoriš teglicu. Ideš ulicom, šarena lopta kojom se igraju deca ispada na sred kolovoza. Dete veselo trči, kola nailaze, bam. Jedan scenario. To je reality zone. Otupljenost od stvarnosti ti ne daje stvaran osećaj bola. Promeniš kanal. Telefon zvoni, ti vidiš ko te zove, znaš šta hoće, ne želiš da se javiš. Ne javiš se. Kasniš na autobus. Poslednji polazak. Ne trčiš. Baš te briga. Doći će sledeći. Ujutru. Nigde ne žuriš. Nije važno. Tražiš posao, gledaš oglase, nailaziš na pokoji zanimljiv. Ne prijavljuješ se. Javiće se neko drugi. Ima vremena. Kao kada čekaš odgovor, a znaš da neće doći. I kada dođe, neće ti biti bitan. Propuštaš trenutak. Ne znaš zašto. Čuješ škripu automobilskih guma. Ne osvrćeš se. Ko živ, ko mrtav. Dobro je, nisi ti u pitanju. Čekaš da ti svane dan, a mrak ti je. I kad svane, tebi je svejedno. Probudiš iluziju. I sve je divno, blistavo. Iluzija prsne. Padne ti mrak i čekaš da ti svane dan. Odlaziš u pozorište. Kraj je predstave. Svi odlaze svojim kućama. Ti i dalje prikovan sediš nakon poslednjih aplauza. Nisu upućeni tebi. I ja vidim da ti gledaš u mene. Držiš me za ruku. Stiskaš je. Kao da pritiskaš svoje ruke oko moga vrata. I ja hoću da te pustim da odeš. Idi... Puštam te da odeš. Puštam te u etar. Ako padneš nemoj se razbiti. Padni na „pravu“ stranu.
Thursday, 15 July 2010
Lično
Na virtuelnom prozoru u niskoj rezoluciji ekrana
Julija je flashovala i recycle-ovala svoga Romea...
"Što ti mila moja svilene ’aljine majka ne spremi
No, u Photoshopu svaku nepravilnost ti 'ispegla'!".
"Dugo čekam dragi, u drugoj sam dimenziji,
A ništa se promenilo nije (ili)?!"
"Ja sada ostadoh bez behara i pehara,
Utihn’o sam (ne)fragmentovan."
"O, ne, nemoj sada da nestaneš u cyberspace-u...
Jer, ni futuristi te onde neći naći."
"A, je li ja to čuh ptica poj ili
Se od smajlića zabagovah mili/a?"
"Mir (ko) da te zovem
Ili si sebi ime drugo namenio?"
Psiho(ne)delično
Eterično
Melahnolično
Nedvolično
Ponekad jednolično
Posve dolično
Ali ne ironično
Logično
Nepolovično
Simbolično
(Vrlo) lično.
Julija je flashovala i recycle-ovala svoga Romea...
"Što ti mila moja svilene ’aljine majka ne spremi
No, u Photoshopu svaku nepravilnost ti 'ispegla'!".
"Dugo čekam dragi, u drugoj sam dimenziji,
A ništa se promenilo nije (ili)?!"
"Ja sada ostadoh bez behara i pehara,
Utihn’o sam (ne)fragmentovan."
"O, ne, nemoj sada da nestaneš u cyberspace-u...
Jer, ni futuristi te onde neći naći."
"A, je li ja to čuh ptica poj ili
Se od smajlića zabagovah mili/a?"
"Mir (ko) da te zovem
Ili si sebi ime drugo namenio?"
Psiho(ne)delično
Eterično
Melahnolično
Nedvolično
Ponekad jednolično
Posve dolično
Ali ne ironično
Logično
Nepolovično
Simbolično
(Vrlo) lično.
Wednesday, 14 July 2010
Ko-ko-ko-ko-da
Volim da se šminkam, tako da i tome pristupam zainteresovano, čak i posle mnogo godina. Prvi put sam se našminkala još u osnovnoj školi (što beše krajem osamdesetih prošloga veka), a u srednjoj sam bila kao pionirski crtež, vrlo koloritno prenaglašena. Najbolji deo priče je bio hard-core pankerski fazon šminkanja sa jebitačnim isrctavanjem očiju, do gluposti i iznemoglosti. Tada sam mogla da provedem dva sata šminkajući se. Nije to loše, to iživiš, pa danas ne furam styling kao da imam 16 godina. :-P Ne, nego kao da imam 15, hahahaha. Po ovoj vrućini se slabo šminkam, jer se cedim kao svinja pred klanje. Odvratno. Mislim, na to znojenje face. Izgledam ko psiho leti u konzervi gradskog prevoza na 50 Celzijusovih. Jebiga, niko nije savršen. ;-)
Onda dođe vreme kada počneš da opažaš promene na svom licu. Prve znake starenja. Ali to mi nije smetalo. Mislim da mi se sviđa. Ne bih volela da izgledam drugačije. A valjda ću tako da mislim i za 10 godina, osim ako ne odlepim ko opaljena oplastičena pomodarka, pa odem da usisam salo, udarim veće sise, iščupam par pršljenova za tananiji struk, i tako redom dok ne shvatim da sam zamenila svoje telo za ko zna čije i izgubila sopstveni identitet. Teror mladosti. Bljak.
Kada sam prvi put videla sede vlasi u svojoj kosi, bila sam nekako zatečena. Nisam ih odmah prihvatila. Ali ne pitam se ja tu mnogo, je li. Tokom vremena postale su deo mene. To je bre moja kosa. To naravno nije razlog da nosim prosedu kosu ili da je prelivam Eho tonom, ko jedna baba što sam je ljubičanstvenu videla pre neki dan na pešačkom prelazu. Ono realno, izgledala je kao bajati duh iz lampe. Zato se farbam, a farbam se i zato što mi se nikada nije sviđala boja moje prirodne kose od kada je potamnela tokom godina, pa više nisam bila prirodna plavuša. Godinama sam se farbala u plavo, sve izbegavajući onaj kokoškasti žuti ton, što se teško izvlači bez blanša. A blanš je super ako hoćeš što pre da ostaneš bez kose na glavi, onda ga samo guraš, sve do nošenja perike. :-D Ma, stavila sam ga možda nekoliko puta. Sranje. Napravi ti brezovu metlu od kose. E sad, taj trip sa plavom kosom me je napustio, jer u stvari, činilo mi se da to nisam bila ja. Dugačka, plava kosa. Miriše na klasičan stereotip o glupoj dugokosoj plavuši, ali i silnoj erotičnosti, jer jebeš ženu bez duge kose. Je l' neko rek'o idealna žena, mislim za onu s dugom kosom?! E, i onda više nisam htela da budem dugokosa pljavuša, nego kratkokosa crvenperka. I eto, već skoro dve godine imam kratku crvenu kosu. I sad komentari gledalaca. A kenjala sam već o tome. Al' nema veze. Kažu, izgledam opasno?!?!? Kažu, izgledam kao Amazonka. Ma, je li?! A otkad su to Amazonke imale kratku kosu, a pritom nemaju desnu sisu. Moje su još na broju. Okay, kako god, Amazonka ili ne.
E, sad, koja žena hoće da ima tu divnu, negovanu, dugačku kosu sa bojom po izboru, ona mora da podnosi noćne more zbog toga. Tako sam ja to doživela. Moja duga kosa je bila fazon - "lav iz centrifuge", prirodno osušena, kao metletina. Dakle, grozno. To je u prevodu značilo da ja treba da idem minimum jedanput nedeljno kod frizera, a to osim što košta, užasno je smaranje i čisto gubljenje vremena. Ali, i užasno uništavanje kose, s obzirom da vam tamo upere fen u glavu, tako da vam isprže mozak kao jaje na oko. Vreme frizera košta, a kad je neko imao mnogo kose na glavi, kao ja, onda taj neko "jede" vreme. I onda te skarabudže, drukaju ti onaj fen, tako da se ti malo-malo pa dereš: "Daj, molim te odmakni malo taj fen od moje glave, peče me bre!" O mom "voljenju" frizerskih salona i još ponekih lokacija ima ovde.
E, a kada nije bilo para, onda sam maltretirala moju majku da mi jednom nedeljno navija samolepljive papilotne. To je značilo da maltene čitav dan provedem kući da bi mi se kosa ljudski osušila i papilotne "primile". Mogu vam reći da su se toliko dobro "primale", da sam nakon skidanja istih izgledala kao da nosim periku koje su se viđale na prostitutkama ili koje se sreću u sexy shopovima na lutkama na naduvavanje. I onda je sledilo sređivanje lokni i raščešljavanje, i konačno, pošto mi je kosa "gutala" čitavo lice, opet sam skupljala prednji deo kose šnalom tako da sam izgledala kao tetka ili sam vezivala konjski rep od čijeg nošenja, zbog težine kose, me je užasno bolela glava. Mislim da sam imala dovoljno razloga da je otfikarim. :-) A možda je bila u pitanju i čista lenjost. :-))
Onda dođe vreme kada počneš da opažaš promene na svom licu. Prve znake starenja. Ali to mi nije smetalo. Mislim da mi se sviđa. Ne bih volela da izgledam drugačije. A valjda ću tako da mislim i za 10 godina, osim ako ne odlepim ko opaljena oplastičena pomodarka, pa odem da usisam salo, udarim veće sise, iščupam par pršljenova za tananiji struk, i tako redom dok ne shvatim da sam zamenila svoje telo za ko zna čije i izgubila sopstveni identitet. Teror mladosti. Bljak.
Kada sam prvi put videla sede vlasi u svojoj kosi, bila sam nekako zatečena. Nisam ih odmah prihvatila. Ali ne pitam se ja tu mnogo, je li. Tokom vremena postale su deo mene. To je bre moja kosa. To naravno nije razlog da nosim prosedu kosu ili da je prelivam Eho tonom, ko jedna baba što sam je ljubičanstvenu videla pre neki dan na pešačkom prelazu. Ono realno, izgledala je kao bajati duh iz lampe. Zato se farbam, a farbam se i zato što mi se nikada nije sviđala boja moje prirodne kose od kada je potamnela tokom godina, pa više nisam bila prirodna plavuša. Godinama sam se farbala u plavo, sve izbegavajući onaj kokoškasti žuti ton, što se teško izvlači bez blanša. A blanš je super ako hoćeš što pre da ostaneš bez kose na glavi, onda ga samo guraš, sve do nošenja perike. :-D Ma, stavila sam ga možda nekoliko puta. Sranje. Napravi ti brezovu metlu od kose. E sad, taj trip sa plavom kosom me je napustio, jer u stvari, činilo mi se da to nisam bila ja. Dugačka, plava kosa. Miriše na klasičan stereotip o glupoj dugokosoj plavuši, ali i silnoj erotičnosti, jer jebeš ženu bez duge kose. Je l' neko rek'o idealna žena, mislim za onu s dugom kosom?! E, i onda više nisam htela da budem dugokosa pljavuša, nego kratkokosa crvenperka. I eto, već skoro dve godine imam kratku crvenu kosu. I sad komentari gledalaca. A kenjala sam već o tome. Al' nema veze. Kažu, izgledam opasno?!?!? Kažu, izgledam kao Amazonka. Ma, je li?! A otkad su to Amazonke imale kratku kosu, a pritom nemaju desnu sisu. Moje su još na broju. Okay, kako god, Amazonka ili ne.
E, sad, koja žena hoće da ima tu divnu, negovanu, dugačku kosu sa bojom po izboru, ona mora da podnosi noćne more zbog toga. Tako sam ja to doživela. Moja duga kosa je bila fazon - "lav iz centrifuge", prirodno osušena, kao metletina. Dakle, grozno. To je u prevodu značilo da ja treba da idem minimum jedanput nedeljno kod frizera, a to osim što košta, užasno je smaranje i čisto gubljenje vremena. Ali, i užasno uništavanje kose, s obzirom da vam tamo upere fen u glavu, tako da vam isprže mozak kao jaje na oko. Vreme frizera košta, a kad je neko imao mnogo kose na glavi, kao ja, onda taj neko "jede" vreme. I onda te skarabudže, drukaju ti onaj fen, tako da se ti malo-malo pa dereš: "Daj, molim te odmakni malo taj fen od moje glave, peče me bre!" O mom "voljenju" frizerskih salona i još ponekih lokacija ima ovde.
E, a kada nije bilo para, onda sam maltretirala moju majku da mi jednom nedeljno navija samolepljive papilotne. To je značilo da maltene čitav dan provedem kući da bi mi se kosa ljudski osušila i papilotne "primile". Mogu vam reći da su se toliko dobro "primale", da sam nakon skidanja istih izgledala kao da nosim periku koje su se viđale na prostitutkama ili koje se sreću u sexy shopovima na lutkama na naduvavanje. I onda je sledilo sređivanje lokni i raščešljavanje, i konačno, pošto mi je kosa "gutala" čitavo lice, opet sam skupljala prednji deo kose šnalom tako da sam izgledala kao tetka ili sam vezivala konjski rep od čijeg nošenja, zbog težine kose, me je užasno bolela glava. Mislim da sam imala dovoljno razloga da je otfikarim. :-) A možda je bila u pitanju i čista lenjost. :-))
Tuesday, 13 July 2010
Himenoplastika
To je Ona poslušala majku:
ona uzima pipete i kirete,
al’ ne ore mozga epruvete
već ona ore vaginalne puteve.
Otud idu hirurzi plastičari.
Oni nose hijaluron, botoks i silikone
Pa govore Joj:
"More snajka, ne ori vaginu!"
"More plastičari, ne gaz’te je!"
"More snajka, ne ori vaginu!"
"More plastičari, ne gaz’te je!"
A kad joj se dosadilo,
diže Ona pipete i kirete,
te pobi hirurge plastičare,
pak uzima hijaluron, botoks i silikone
odnese ih svojoj staroj majci:
"To sam tebe danas izorala."***
_ - _ - _ - _ - _ - _ - _
Završni radovi
"Eto me, cela sam nova!"
Sad sam decenijama mlađa
I imam novog (pravog) muža
Monday, 12 July 2010
Strah
Putniče moj jedini
Tvoji putevi su večiti
Kuda god ti da ideš i
Ma šta da radiš
Pobeći mi nećeš
Možeš se samo sakriti.
Te umorne oči, stvarne
Čuvam od zaborava u sebi
Sve trenove i trnove
Bolje znam nego ti
Osetim po ko zna koji put
Da tonem pokraj tebe
Ti ne pružaš mi svoje ruke
Da povučeš me od sebe
Dozvolićeš mi ponovo krah
Pokucaj, otvoriću se: "Ja se zovem Strah!"
Tvoji putevi su večiti
Kuda god ti da ideš i
Ma šta da radiš
Pobeći mi nećeš
Možeš se samo sakriti.
Te umorne oči, stvarne
Čuvam od zaborava u sebi
Sve trenove i trnove
Bolje znam nego ti
Osetim po ko zna koji put
Da tonem pokraj tebe
Ti ne pružaš mi svoje ruke
Da povučeš me od sebe
Dozvolićeš mi ponovo krah
Pokucaj, otvoriću se: "Ja se zovem Strah!"
Subscribe to:
Posts (Atom)
