Saturday, 9 October 2010

Parada kiča

Danas sam otišla u grad da se prosmucam i usput nešto posvršavam. Sticajem okolnosti sam naletela na političko-porodično-crkveno-pravoslavnu-pseudo-patriotsku šetnju i nisam odolela da ne napravim nekoliko snimaka. Evo malo priloga:

Pastva hodi ka platou ispred Filosofskog fakulteta,
pod budnim očima plavih organa
Deca, omladina i zastave
Masa lagano talasa
Omladina i zastave
Inteligentna poruka razumevanja i tolerancije:
Pederi ne na ulice
U kamenolom i da vade repu
Poruka bratstva, jedinstva, ljubavi, razumevanja i tolerancije
Naravno, sve to uz prigodnu pesmu koja se ori iz zvučnika, a koju izvodi grupa Familija - Mala grupa pedera. Nešto kasnije sam napravila đir da uslikam masu otpozadi. Međutim, video je prevelik, pa ne mogu da čekam tri dana da se uploaduje, zato ga i ne kačim. Uglavnom, dok sam prepešačila potez kroz ulicu 1300 kaplara, a to je bilo nekoliko minuta, već se naveliko orila neka crkvena muzika, da se okupljeni straighteri-hateri opuste, pre nego li će organizatori da se obrate glupoj masi, nakon čega će da nastave da repuju. Ujedno, to je bio i kraj našeg "druženja".

Nalepnica sa telefonske govornice
I ta poruka ništa ne znači, osim da može da asocira na sutrašnji politički skup koji se zove "Parada ponosa". Izražavam duboku žalost što isti neću posetiti, ali nešto mi se nije dojmila količina policije koja je već tokom današnjeg dana opkolila sve ulaze u park "Manjež". Verovatno da se neki diverzant ne popne na drvo, pa da sprovede kakvu diverziju ili nešto slično tome. Snajperiste nisam videla, ali nivo borbene gotovosti je podignut na onaj kao kada je bio onaj Američanin pre godinu i po dana, i pretpostavljam kao što će biti kad dođe u utorak ona Američanka.

Otišla sam u Akademiju 28 da se "otreznim" od "porodičnih" ljudi i svetkovina, pojela jednu pizzu Napolitanu i sabila dva Staropramen piva. Usput malo čitala Republiku (novog broja nema na netu). I bi mi nekako bolje. Punoga stomaka, dakle sita, ali i napita, kretoh sličnim putem natrag. Ufotkala sam nekoliko detalja, nebitnih i približila se nekadašnjoj Ljubljanskoj banci u ulici koja se u to vreme zvala Maršala Tita, odnosno sada se zove Kralja Milana (ex Srpskih vladara). U toj zgradi je sad smešten državni organ, tj. Poreska uprava. Između te zgrade i zgrade pored nje postoji pasaž (izlog pečatoresca Nikolić je na ćošku) i tu se vidi neka rampa koja vodi u dvorište. Ja uđem u stambenu zgradu, gde se sada nalazi i hostel, da malo ždraknem enterijer i produžim u dvorište. Tamo ufotkam neke stare stvari i bršljan i sve tako neke gluposti.

Kad odjednom ispred mene se stvori organ obezbeđenja i kaže: "Šta radite vi ovde?"

Ja ono belo ga gledam i kao: "U čemu je problem?"


"Vi ne smete da boravite u ovom prostoru!"

"Je l', a što?"

"Za koju organizaciju vi radite?"

Jebote, ja gledam, ne mogu da verujem, da li sanjam ili sam budna?!

"Vi ne smete da slikate ovde, ovo je parking Ministarstva finansija!"

"Dobro, rekoh, izbrisaću na vaše oči fotografije starih stvari, bršljena i slivnika!"

"Možete vi da izbrišete šta hoćete, ali ja vas moram da legitimišem!"

"Nema šanse, vi niste policija i nemate pravo na to! Uostalom, ovo je slobodna zemlja, zar ne? :P Nećete valjda vi da odlučujete o tome gde ja smem da uđem i šta ja smem da radim?!"

"Ne možete tek tako da ulazite u institucije (a parking je institucija) i da slikate. Možete da birate, ili da vas ja legitimišem ili policija!

I ja kažem: "Zovite onda policiju da me oni legitimišu!"

Gleda on mene, gledam ja njega...

"Izvinite, a je l' piše negde da je zabranjeno da se uđe, da ne sme da se fotografiše?"

"Pa ne piše! Ali ja radim svoj posao!"

"Paaaaaaaaaaaaaaaa..."

"Dobro, ali da znate ova kamera (pa mlati rukom ka kameri) je sve snimila i to će biti pregledano!"

"Važi, super, idem ja sada!", i kažem mu ljudski i čovečanski doviđenja, okrenem se i odem.

E, ne da sam popizdela nego ne mogu da opišem. Znači, neverovatno. Dakle, ovde svaki idiot može da se izdrkava na tebi kako mu se nadigne. Znači daj i najmanjem skotu najmanju vlast i eto ti diktatora na delu.

Nego da ne zaboravim, taj parking je u stvari otet od dvorišta zgrade u kojoj živi neki narod. Pitam se da li to znači da ni oni ne smeju da uđu u svoje dvorište?

Selendro moja, Beograde moj
Želim pred s(tr)eljački stroj!

Živela demokratija, ona me je prosvetlila, njojzi hvala!

Nisam ja ni straight, ni gay, ni bi, ni trans, ni patriota, ni vernik, ni naci, ni nacionalista, nikakav kurac nisam. Ja sam ja. I jesam za to da niko nema prava da mi ograničava slobodu kretanja, slobodu mišljenja, slobodu govora i slobodu delanja. Ali?

Platon o demokratiji

Bilo mu je dvadeset i osam godina kad je njegov učitelj Sokrat pošto je branio prava i nužnu slobodu mišljenja nakon revolucije i pobede demokratije koju je vodila gomila, osuđen na smrt ispijanjem otrova kukute. Ovo iskustvo ispunilo ga je takvim preziranjem demokratije, i takvom mržnjom na gomilu da je u njemu sazrelo rešenje da se demokratija mora uništiti i zameniti vladavinom najmudrijih i najboljih. I naći metod kojim bi se mogli otkriti najmudriji i najbolji, i kojim bi se oni mogli pokrenuti i postaviti da vladaju — bio je glavni zadatak njegova života. (nastavak)

Friday, 8 October 2010

Zapisi

Nedelja uveče. On odlazi. I neće se vratiti. Iako to drugačije zvuči. Pratiš ga na autobusku stanicu. Do izlaska iz kuće nisi znala kako se osećaš. Da li uopšte osećaš. I loše ti je. Ne znaš zašto. Steže te nešto u grudima. Plitko disanje. Ne možeš da dišeš. Muka ti je. Loše ti je. Ali ne pričaš o tome. Jer, među vama je bilo sve neizrečeno. I tako je ostalo. Tih reči se najviše sećaš. Reči koje nikada nisi čula. Možda nije bilo ništa ni da se kaže. Mislila si da će ti drmusanje tramvajem odagnati muku. Ali nije. Ali nisi pričala o tome. Kupio je kartu za povratak kući. Ostalo je vreme do polaska da se potroši. To su oni minuti pred rastanak. Kada sve izgleda usiljeno. I jeste. I kada možeš da stojiš kao zarobljenik sa druge strane ograde ili da sedneš u bircuz i da popiješ piće. I seli ste da popijete piće. Ambijent odgovara atmosferi. Atmosfera je samrtna. Atmosfera je nikakva. Dolazi konobar, ko da je sad siš'o s planinčine, i tako i priča. Naručujete neke falš sokove i pričate falš priče. Jer, tako lakše je. Da li je? Pijete sokove iz musavih čaša. I vi ste musavi, nejasni. Znaš da nema dalje. Znaš. Ali ne znaš koliko te to što nema dalje jebe. Ili znaš? Ili misliš da znaš? Ili osećaš to? Naravno da osećaš. Sve vreme ti je loše. Ali ne pričaš o tome. Jer nemaš šta da kažeš. Sve je oročeno. Čak i vreme do njegovog odlaska. Znaš da se više nećete videti. Iako to ne izgleda tako. Ali ti to osećaš. Osećaš da sada ide da se više nikada ne bi vratio. Neka ide. Tako je najbolje. Svako treba da uradi ono što oseća. A šta si ti osećala tada? Više se i ne sećaš ili ne želiš da se sećaš? Kao da si presekla nožem, oštro, resko, trenutak koji je ostao neproživljen. Nikada nisi volela taj osećaj, gde neko odlazi, a ti ostaješ. Možda bi ti bilo lakše da je obrnuto?! Možda i ne bi. Kome je teže? Ima li merne jedinice? Da li onome ko odlazi ili onome ko ostaje? Ili je to potpuno isto, kada se uloge zamene?! A to je lako izvodljivo. I ti si jednom otišla. Tada ti je površno posmatrano izgledalo drugačije. A nije bilo tako. Bilo je isto. Sada hodaš u "svojim cipelama", iako to možda nisu "tvoje cipele". I ne sećaš se sada o čemu ste pričali. Verovatno to nije ni važno. To su bila neka opšta mesta. Mesta koja nemaju veze sa tobom. Sa njim. Sa nama? Nama - je bila servirana i dobro progutana neistina koja nikada nije postojala. Ali obmana je bila dobra. I bila je potrebna. O, da, štaviše, dobrodošla! Sada kada nema obmane, šta je ostalo? Ostale su te iste neizrečene reči. Reči od kojih ti je muka. Možda je dobro što su ostale neizrečene. Možda i nije. Nekad si volela da sve bude izrečeno. Sada prednost daješ proživljenom. Da li si proživela? Da li si doživela? I šta ti je ostalo? Ništa... Mašeš ti njemu, maše on tebi iza onih odvratnih rešetki. Odlazi. Odlaziš. Odlazite.

Kerovođa: Ljubav čista a njih više od 300

 
14.09.2010.

Dragi prijatelji,
stigao je izveštaj za avgust o pozivima na “humanitarni broj”. Imali smo drastičan pad! 177 poziva sa fiksne i svega 16 sa MTS mreže. Ukupno je prikupljeno – 10650 dinara. To još i ne bi bilo toliko strašno da isti mesec nije bio i veliki pad uplata. I to bi se nekako preživelo samo da nema strašnog pritiska od strane građana da azil “Riska” primi nove životinje. BUKVALNO skoro da ne prođe dan da neko ne ostavi štence. Danas 5, prekjuče 2, pre sedam dana 3. A mi već imamo 400 životinja! Shvatite, svaka nova životinja predstavlja: pregled, čišćenje, vakcinaciju, sterilizaciju, eventualna lečenja, nova usta za ishranu, na kraju krajeva zahteva i prostor!!! Mi ne smemo i NEĆEMO dozvoliti da se desi “hordašenje” i da se na jednom mestu nađe preveliki broj životinja koji bi značili mogućnost širenja zaraze, glad, međusobno ubijanje... što smo već imali prilike da vidimo na raznim mestima.

Ljudi koji rade direktno u azilu su u depresiji, ne vide izlaz. Skoro niko ne udomljava životinje, mesta nema, ljudi koji bi radili takođe, pad donacija je veliki, a novi i novi pristižu. Možemo razglabati do sutra da je sve to rezultat toga što grad Beograd ne vodi strategiju adekvatno i pre svega što se ne sterilišu vlasničke životinje, ali mi se sada borimo sa svakodnevnim opstankom životinja u azilu. Molimo Vas za podršku, nemojte odmagati. Ovde imate i broj računa i humanitarni telefon: 0900-500-504, a i druge vidove pomoći! Hvala na razumevanju!

Thursday, 7 October 2010

Da li da ili ne?

Tako ja od sabajle, u cik zore u podne, čitam sve i svašta i naletim na jedan omladinski sajt, gde između ostalog postoje pisma upućena, da li psihologu ili kome već, od strane tinejdžera i tinejdžerki, gde se oni prosipaju sa svojim ljubavnim i ostalim trilemama.

Dakle, pitanje je:

Da li da pristanem da budem druga?
Pre neko veče me je jedan dečko pitao da li hoću da se vidimo... On je u vezi sa jednom devojkom, i ja sam mislila da hoće da je prevari, i pitala sam ga, ali on je rekao kako mu ona nije dosadna, ali mu se i ja sviđam pa zato to radi! To ne bi niko saznao, bila bi tajna... ali ja ne znam šta da radiim... Molila bih za savet! Da li da se vidim s njim iako je on u vezi ili nee.. i šta da mu kažem?? i da napomenem on mi se sviđa onakoo! :) Hvala unapred...

Odgovor
Koliko sam ja razumeo, tebi se on mnogo dopada. Ipak, nisam do kraja razumeo zbog čega si u dilemi? Da li zbog toga što je on u vezi i smatraš da to nije u redu, ili zbog toga što ti se on mnogo sviđa i ne bi želela da budeš "treća" ili zbog nečeg trećeg?

U svakom slučaju, mislim da je pre svega važno da ti sama sa sobom odrediš šta je to što bi ti od tog odnosa želela. Bez odgovora na to pitanje, mislim da nema odgovora ni na pitanje koje postavljaš. Naime, ukoliko je tvoje pitanje moralnog karaktera - da li je to u redu; čini mi se da nije moje da odgovaram na moralna pitanja, to je ipak nešto na šta svako od nas mora sam za sebe da da odgovor.

Sa druge strane, ukoliko ti je pitanje da li želiš da budeš "treća", pretpostavljam da se iza tog pitanja krije želja da on bude tvoj momak. U tom slučaju, nisam siguran da je dobro da ulaziš u kombinaciju u kojoj bi ti bila treća - to je pozicija u kojoj ćeš vrlo verovatno biti nesrećna (ipak, ni na to pitanje ja ne mogu sa sigurnošću znati odgovor, i to je nešto što samo ti pouzdano znaš). Ukoliko je tako, verujem da bi bilo bolje da sačekaš da on odluči šta je to što želi i da ulaziš u vezu samo u okolnostima u kojima ćeš se ti osećati dobro.

Preuzeto sa lokacije mingl.org

Kratka analiza

Elem, kada sam ja bila tinejdžerka, prvo i prvo nisam imala takvu dilemu. Ako ne može da bude moj, onda me boli kurac za njega. Može da bude i svačiji. A još više bi me boleo kurac da mi kaže kako mu se ja sviđam, pa da me tajno malo "ovo i ono", a tamo mandali sve u 16 neke druge sojke. Ende. Dakle nisam imala dileme takvih sorti, pa ne bih ni postavila takvo pitanje. No dobro, različiti ljudi, različite dileme, a i osetljive godine.

E, sad, odgovor stručnjaka. Jebem ti stručnjake. Prvo, prva rečenica u odgovoru je već ono sugestivna. Kao, ako sam dobro razumeo... Ma ne, nisi. Pa onda on nju pita zbog čega je u dilemi? Kao, da li morališe, ili neće da bude pedeseta ili šta već.

Pa onda, da ona odredi šta želi od tog odnosa. Kog bre odnosa? Pa šta može da dobije od klinca koji hoće samo da joj se zavuče u gaćice?! I sad, naravno, neće čovek da morališe, nije to njegova stvar. Nego, devojko, zajebi ti bilo kakvo moralisanje i bacaj se u promet. Čik da vidim kad budeš htela nekome da daš, a niko ne bude hteo da uzme. Biće onda kasno za kajanje.

Konačno, odbacili smo moralnu dilemu i bacili se na ego dilemu. Ako ti devojko ne želiš da budeš petstota, a možda i želiš, to je opet tvoj problem, niko ni za to ne treba niko da te savetuje. Uostalom, otkud znaš dok ne probaš. Možda ti se i svidi. :D Jedino pametno što je rekao je da će se ona verovatno osećati nesrećno u toj triper kombinaciji. No, opet pobija dilemu i baca težište na to da ona treba da sačeka da se mladi kurajber odluči šta hoće, pa da onda i ona tu proceni svoju poziciju. My ass. Nema tu šta da se čeka. Jasno je šta on hoće, pitanje je samo da li i ona pristaje na sve to. Prema tome?!

Moj odgovor bi bio sadržan u jednoj rečenici: "Devojko, više samopoštovanja ti nimalo ne bi naškodilo, jer da je nekome stalo do tebe, a ne samo do tvoje pičke, ne bi ti ni predlagao takve kombinacije."

Tuesday, 5 October 2010

Memorabilia: 5 October 2010

After all...
We're still sitting in the black hole...

Nothing good to be remembered,
Nothing bad has been dumped.

Completely destroyed hopes,
Fully gambled lives.

Walled up in the walls,
Destroyed by a hand of villains.

There is no more excuses
For non-acting, for being cowards.

If the cowardice is the only obstacle
It has to be overcame

Nothing has been changed!
Have we changed ourselves?

Should we wait for another ten years?
Or the time has come for new rebellions?

After all...
We're still sitting in the black hole...

Saturday, 2 October 2010

RetroAktivno

Moje drugarice i ja... fotka sa faksa...

5 drugarica, sve bre lepotice :)

Te davne 1954. godine...

  • Lansirana je prva atomska podmornica Nautilus
  • Sovjetska kontrolna komisija u Berlinu je raspuštena, a Istočna Nemačka je dobila formalni suverenitet
  • Naser je postao premijer Egipta
  • "Ženevska konferencija" donela je mir Vijetnamu i zemlja je podeljena na južni i severni deo, tačno na 17-oj paraleli
  • Počinje alžirski rat za nezavisnost države protiv Francuske
  • Dr Jonas Salk otpočinje vakcinaciju dece protiv dečje paralize
  • Ernest Hemingway je dobio Nobelovu nagradu za književnost
  • Preminula je Frida Kahlo, velika meksička slikarka

Nekad je sve bilo drugačije i slušala se ova muzika...







A, sad, šalu na stranu. ;-P

Hvala ti Kajzerčiću što si podelio sa mnom, a i ja sad grupnjački sa svima ovu lokaciju.

'Aj'te drugari, pokažite i vi svoje uspešne i/ili manje uspešne kreacije. :))

Friday, 1 October 2010

Srpski film

Elem, pre dva dana pojavila se "prosvećena" vest, tj. pitanje: "Da li zabraniti prikazivanje 'Srpskog filma' ili ne?"

Kako piše “Politika” nadležni državni organi zatražili su od ekspertske grupe mišljenje da li konkretne scene u “Srpskom filmu” mogu da uzrokuju pokretanje krivičnog postupka.

Prikazivanje filma je ušlo u regularni bioskopski život 26. septembra. Naravno, ima ga i na netu.

Svako ko film nije pogledao, ljubazno ga/je molim da i ne komentariše ovaj post. Napominjem, nije dovoljno pogledati trailer, a još manje pročitati sinopsis filma da bi se shvatilo bilo šta.

Uglavnom, pročitala sam sve komentare čitalaca (vesti) koje je objavio B92, kao i Politika, sa koje je vest (čini mi se inicijalno) potekla.

U čemu je problem?

U tome što film nije za one koji su psiho-fizički nezreli, tj. mlađi od 18 godina ili u tome što prosečan gledalac ne shvata da je film umetničko delo? Za one slabijeg probavnog sistema film svakako nije za gledanje. Ima odvratnih scena, ali smatram da su neophodne.

U filmu postoje scene nasilja i ja mislim da one nisu ni izbliza eksplicitne, kao što je život u Srbiji nasilno eksplicitan, odnosno nije poenta u nasilju u ovom filmu. U stvari, za mene, scene nasilja su vrlo metaforične. Odnosno, one su naša realnost. Srpska realnost, koju mi živimo decenijama unazad!

Uz gromki aplauz za hrabrost reditelju, minorna opaska je da čak ni ovaj film ne može da dočara sav jad i bedu u kojoj mi životarimo.

U stvari, pitanje je: "Da li treba zabraniti život u Srbiji?" Jer, mi u stvari i ne živimo.

Upalimo zato Pink televiziju, uključimo se u direktan prenos Farme i (u)živ(aj)iiiiiiimoooooo!
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...