Friday 29 July 2011

Praznina

Apparition of Emptiness © 1994 Ken Takara


Te noći vratila se kući kasnije nego obično. Iste večeri našla se sa jednim čovekom za koga zapravo nije bila sigurna da li uopšte i želi da ga sretne. Zapravo, bilo joj je svejedno.

Nešto zasmeta, kao okidač, i duboko u čoveku povampiri se praznina. Inače, ume da se pojavi, nekada u prolazu, nekada gostuje nekoliko dana, ali i duže od toga, kao predugo prisutan gost. Ali, opet, i nestane. Dolazi iznenada, kao iz zasede. Napada osobu nepripremljenu, sa leđa. Ne vidi joj se lice. Praznina nosi razna odela. Nekada je odevena kao zavodljiva devojka, koketna, mirisna i nasmejana. Nekada je i smrdljiva. Nekada je sva poderana i odrpana. I baš tada, čini se da je najprepoznatljivija. Ali nije. To je samo njeno lice. A ona ne da je dvolična, ona je metaprisutna, i po obličjima i po delovanjima. Ume da se pojavi kao šljašteće svetlo, od koga mnogi zatvaraju oči, jer ih zaslepljuje. No, ona lukavo prodire, jer unutrašnji vid ne poznaje tu vrstu slepila. Zalud je zatvarati oči pred očiglednim.

Te noći, to se manifestovala egzistencijalna praznina. Postoje oseti kojima je nužno dopustiti da te prožmu i da ih osetiš. Ta vrsta praznine se najčešće popunjava tj. krpi stvarima koje se čine radi bega od sopstvenosti, bega od unutrašnje stvarnosti, bekstva od slobode. Većina takvih činjenja imenom se zovu - kompenzacije. Prinudne satisfakcije kratkoga veka što služe čoveku da odagna nekada nepodnošljivu unutrašnju teskobu. Ali, kako se ni teskoba, kao ni bilo koja senzacija koju čovek doživljava sa negativnim predznakom, ne može logikom sveobuhvatiti i izbaciti iz čoveka, tako je i čovek samo dublje u sebe potire, igrajući se igrice koja nam je poznata kao - iks i oks.

Verovatnoća ishoda ova dva događaja je pola naspram pola, u nekoj vremenskoj tački, u proseku, čak i onda kada čovek ne učini ništa da utiče na njihov tok. Prazninu treba pustiti da pronađe svoj uzrok, jer saniranje posledica je davanje veštačkog disanja klinički mrtvom čoveku.

Te večeri spoznala je ono što zna da zna: ono što oseća neko drugi, oseća i ona, onda kada je sa punom pažnjom prisutna u datom neponovljivom trenutku.

3 comments:

  1. Kraj putovanja

    O sve sto prodje vecnost jedna biva.
    Sen koja bese drvo, traje. Budi
    Ispod svoga imena koje budi
    Ruka sa cvetovima krv sto sebe okova.
    Zavrsice se putovanje ostace tiha brda,
    Siva praznina vetar koji bludi,
    Mesto koje nema mesta u zelji al nudi
    Zlo da nas spase i istinu otkriva.
    To cemu se molite je Zalosni Slavuj.
    Ljubav nikad nije zavrsena.
    Cega ima ljudskog u patnji? O cuj
    Dan odjekuje. Nepokretne zvezde stoje.
    Prazne ruke prazno srce pusta sena
    I nema mene al ima ljubavi moje.
    BM

    ReplyDelete
  2. @Tanja
    Hvala ti Tanja na ovoj pesmi i naravno, tim mi je draže jer je Branko Miljković moj omiljen pesnik.

    ReplyDelete
  3. @ Retka Zverka

    Nema na čemu:)
    I...volim da voliš Branka:)

    ReplyDelete

Note: only a member of this blog may post a comment.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...