Tuesday 12 April 2011

Tupamarenja

Ili - kako nisam uspela da (se) vratim na "pravi" put. :) Ako pretpostavim da u nultoj vremenskoj tački (da li je to vreme pre začeća - dok se krčkaš u mislima slučajnih ujedinjitelja spermatozoida i jajne ćelije, nakon začeća ili trenutka rođenja, diskutabilno je, no...) sam bila tabula rasa (tešim se gorko da sam vremenom napredovala - da li?), pitam se da li je sve što sam (su mi) "napisala/i" do sada deo mog personalitija?*. Jer, ono što sam - nisam. Kakva bih bila da sam odrastala u potpuno drugačijem okruženju? Gde uopšte vode ova pitanja? S. mi je rekla da kod nje stvari (ona je te stvari) funkcionišu tako što filuje tortu različitim dodacima. Red ovog, red onog, odnosno red presipanja iz šupljeg u prazno, pa praznog iz šupljeg i tako do iznemoglosti. Ta iznemoglost je kraj - fizički ili metafizički. Rekoh: "Čoveku su potrebne iluzije da bi živeo (?!) (ovozemaljski) život." Ona mi je rekla da je tek nakon što je počela da se oprašta sa iluzijama - počela da živi. Da li je? Mi nismo odredile šta za nju a šta za mene iluzije uopšte znače. Da li smo sagradile živote na iluzijama? Ako jesmo, čije su te iluzije? Ako ne prihvatam da su iluzije moje, odakle mi onda one dolaze? Da sam npr. neka posuda u mene bi moglo da se uliva sve dok ima mesta (u meni). Kada krene(m) da preliva(m) (stigne(m) do vrha - vrha čega? zašto ne dna?), to negde odlazi. Gde? Ako hoću da primim nešto drugo nužno je da odlijem (voljno ili nevoljno). Šta ja primam (u sebe/iz sebe), a šta odašiljem (iz sebe/u sebe)? Onda raspravljamo o tome kako ja ne volim (dovoljno) sebe. To je njen utisak. Slažem se. I ne slažem se. Voleti sebe - znači šta? Ako krenem od onih floskula da voleti drugog znači prihvatiti ga onakvog kakav je, reći ću: "O, kako to divno zvuči u teoriji i ujedno izraziti veliki skepticizam u smislu toga, koliko (malo) ima ljudi koji su sposobni za tako nešto." Ja nisam srela ženu (može biti ni muškarca) koja nije smatrala da uz omanja prekrajanja izabranik (i vlasnik) srca njenog može biti - onaj pravi. Naravno, posle uklanjanja mrene zna se šta sledi. Razočaranje. Niko nije onakav kakvim ga mi vidimo. Možda ni mi sami nismo onakvi kakvi sebe vidimo (prikazujemo). Kaže: "Više ništa ni od koga (niti od muškarca s kojim sam?!) ne očekujem". Kako onda to sve radi (funkcioniše)? Bićemo zajedno dok nam je lepo. A šta kad nije lepo? (lepo je ovde sinonim za prijatno, ugodno i sl. - granica podnošljivosti?) Onda ću da (te) zamenim. Ljudsko tržište je ogromno. Uvek neko čega da ga (je) skinem sa lagera. Da li? Potrošim i bacim. Politički korektno bi bilo reći - recikliram. Zamisli da mogu da te recikliram. Da postaneš nešto (drugo) od nečega (istrošenog i za mene nekorisnog) i da te opet bacim u promet (pa kome zapadneš, ako ne meni - a šta ćeš meni).


Kažem: "Mene ne zanima ovaj svet (tj. ništa što ima veze sa ovim svetom)." Da li impliciram da hoću da se ubijem? Možda. Ali da to zaista i hoću, to ne bih ni pominjala. To bih uradila. Jer, uf, zamisli samo neuspeli pokušaj samoubistva. Odmah te pakuju u Dom umobolnika. Seciraju, kategoriziju, šifriraju. Jer, zaboga, zašto bi neko sebi oduzeo (tako dragoceni?) život? A zašto ne bi? Čitam ovih dana kako je jedna devojka pregovarala nekoliko sati sa policijom u vezi sa oduzimanjem (uobičajeni neodgovarajući glagol) sopstvenog života. Bez foliranja, nije ni nameravala da se ubije. Samoubistvo i pompa ne idu zajedno. Ali, o tome mogu da pričam tek kada se ubijem. Jedino je problem što ne verujem da bi mi tada bio dostupan blog, ali opet - to ne znam. Ono što ne bih mogla (ni živa, ni mrtva) da podnesem to je gomila (kretena koje i ovako ne podnosim) koja pizdi (jer sam još mlada, pa zašto baš tako da okončam?!) Da li to znači da oni koji nisu mladi su podesniji kandidati za izvršenje samoubistva? Ili bi bilo prihvatljivije npr. izginuće u saobraćajki, jer onda je kriv neko drugi. A sad, zaista, ubila bih time svoje majku. Jer, i ona bi se ubila odmah potom. Na to nemam prava. Zato mi preostaje da živim, bar još određen vremenski period. Za (loše i dobre) odluke uvek ima vremena (onog vremena koje niko više ne drži za uzde, a opet izrečena reč je samo definicija nečega što je neuhvatljivo.).

Pita me: "Da li si razmišljala o odlasku u manastir?" Možda da odem i u pizdu materinu. Zatim ispravlja samu sebe i kaže da je tako nešto negacija života. A šta je to život?


Bryan Ferry - Kiss and Tell

A kada smo se našle na Trgu Republike neki reperi su nešto kenjali na improvizovanoj bini, upravo posle makljanja za sadnice trešnje!!! (znam, rekla sam da neću da serem, ali... to su slike koje obilaze svet - a toga smo se kao uvek gnušali, jer mi smo drugačiji?!) i to je bila "podrška Libiji". Nejasno je bilo u kom smislu - podrška NATO-u ili podrška Gadafiju. Time i dvosmisleno i ironično. Onda sam se pitala - gde su na'vatali (kako oni tako i SRS pre nekoliko dana) te libijske (mlade) državljane da patetišu sa govornica i "brane" sa iste rodnu grudu. Avaj, avaj, alergična sam na domobranioce sa tribina. Serem (im) se na patriotizam (i sa tribina i sa nišana). Uostalom, serem se i na državu. Pogotovo ovu našu.

A htela sam da pišem ranije o predstojećem nam (jesenjem, a beše planirano prolećnom) popisivanju stanovništva (kako reče drug Dežer hoćete-nećete morate se popisati zbog EU što vas čeka da vas na poluspušteni kurac nabije), ali za to ima vremena. A koga to uopšte zanima? Mene zanima da ne budem deo toga i mene zanima što u izmene Zakona o popisu... nisu uneli stavku (o kojoj su kenjali po medijima da jesu) da nema kaznenih odredbi (20.000-50.000 dinara ako feniraš podatke ili nećeš da budeš popisan/a). Nije okay, jer je to u Hrvatskoj jeftinije, i ja sam spremna da dam oko 5.000 dinara (ali puste su to male svote) da ne budem popis(š)ana. Ovako, pa šta da vam kažem, feniraću. Ima vremena da analiziramo u kojoj meri (u velikoj) postavljena pitanja zadiru u privatnost (ko je danas ima i čemu mu služi?!).

___________________________
*personaliti predstavlja sve ono što pripada kategoriji javnog predstavljanja individuee, a što može, ali i ne mora (a najčešće i nije) "debelo" da odstupa od nečije suštine.

12 comments:

  1. Naslov nije odgovarajući - nisu ovo tupamarenja već razmišljanje o smislu bitisanja, bar sam ja tako shvatila.
    Podsetio me post na Krležu koji je jednom rekao da je "stari pas kojeg mrzi i da laje, šta god da uradi biće isto".
    Mislim da je najgore kad se izgube iluzije. Ako ćemo zbog toga da budemo glupi, nemam ništa protiv.

    ReplyDelete
  2. Hi, Zverčice, nedostajala si mi, izgleda da si bila zauzeta, šalim se, naravno.
    Radost življenja, umeće radovanja su neke bitne ljudske osobine, bar za nas obične smrtnike. Ponekad pomaže.

    ReplyDelete
  3. Постао сам као онај маргарин, у све се мешам... Овде си поставила многа питања о којима би се надугачко и нашироко могло писати. Оно што могу да приметим је да имамо сличан став о питању самоубиства изнесен у: "A sad, zaista, ubila bih time svoju majku. Jer, i ona bi se ubila odmah potom. Na to nemam prava. Zato mi preostaje da živim..."
    Ова ствар око пописа ми није јасна, мораћу да се информишем мало боље.

    Чини ми се да си одвише строга према животу, људима и себи. Како ти обично мени кажеш, није вредно тога, разведри се.

    ReplyDelete
  4. A, ne znam šta da ti kažem :( Vrati se pisanju, nedostaješ..I razvedri se, ženo! Nekako pokušaj <3

    ReplyDelete
  5. @Milja Lukic. Tu i tamo
    Da, nije, ali uvek imam problem sa određivanjem naslova, jer i nije bitan. Oko gubljenja iluzija, podsetilo me je na dokumentarac sa poslednjeg kratkog metra pod nazivom "Opušteno". Olivera Miloš Todorović "obrađuje" poimanje sveta sadašnjih gimnazijalki i komentara njihovih majki (i još ponekog). Da se primetiti jedna tužna scena kada jedna majka kaže da ako će njena ćerka da bude srećna (u vremenu u kome živi, šta nudi i šta joj to donosi) onda će i ona biti srećna. Ali, ta izjava je propraćena uz užasni skepticizam i suštinsko neslaganje.

    ReplyDelete
  6. @amarilis.online
    Ćao i tebi. Da, pomaže sve to, ali nužno je da dođe kao unutrašnji impuls, a ne spoljnji. Presahla sam u poslednje vreme.

    ReplyDelete
  7. @ТоМЦаа
    Da, misli su nabacane, pitanja su brojna. Muči me što delimo isti stav, jer toliko si mlad da bi se trovao tim razmišljanjima, zaista. Dobro si primetio. Stroga prema sebi, pre svega, uz refleksiju. Što se popisa tiče, uf, ma nije vredno trošenja vremena. Gomila budalaština koja opet nije za potcenjivanje, jer smatram da s obzirom da popis nije anoniman, ukoliko se odgovara iskreno na pitanja, to daje previše podataka.

    ReplyDelete
  8. @jungle queen
    Pišem ja, ali nekako nemam više tu želju da objavljujem. Oko razvedravanja, pa onako nekako kao u komentaru koji sam ostavila Amarilis. Hvala na podršci. :)

    ReplyDelete
  9. Volim ovakve postove, kada se kaže toliko različitih stvari, a u stvari sve povezane. Kada bi se ubila, onda te ne bi popisivali. :) Međutim nekako sam se izbedačila, jer umem da ne mislim i da se pravim luda, a kad čitam onda mislim, pa sad mislim o svemu što si ovde napisala i nije mi dobro, što zbog tebe što zbog sebe.

    ReplyDelete
  10. Mrzim glupe komentare, ali moram i ja da ostavim jedan: "Sve će to da prodje. Jednom."

    ReplyDelete
  11. @Charolija
    Hehe, dobar ti je ovaj komentar za nemogućnost popisivanja pokojnika. Žao mi je što sam prouzrokovala da se ne osećaš dobro zbog toga što sam te "naterala" da (ponovo) razmišljaš. Ali... ne uključuje mi se autocenzura.

    ReplyDelete
  12. @Miodrag Ristic
    Kao što si napisao. Jednom. Pa novi ciklus, i tako redom.

    ReplyDelete

Note: only a member of this blog may post a comment.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...