Sunday 12 June 2011

Znakovi

Nekada pomisliš da umeš da čitaš znakove pored puta. Ništa se ne dešava slučajno i slučajne interakcije među ljudima uvek izrode nešto novo iz tebe i iz njih. Ona je potpuno en passant rekla da bi volela da ima jednu priču u svojoj kolekciji. Ta priča je deo različitih zbirki i nalazi se u knjigama koje su davno izdate od sada već nepostojećih izdavača. Dakle, imaju je: oni sa čijih polica sija ili skuplja prašinu, prodavci knjiga i kolekcionari koji sebe nazivaju antikvarima naspram knjiga koje svakako nisu antikvarne. No, to su bile putanje gde su mogla da se potraže vrata u zidu. Komunikacija sa prodavcem je bila nadahnuta. Najednom i više od toga. Jedeš puža sa sitno seckanim telećim mesom u pekari Ključ i stiže ti poruka od koje ti kreću suze radosti na oči: "Važno je, možda, i to da znamo: čovek je željan tek ako želi. I ako sebe celog damo, tek tada i možemo biti celi. Saznaćemo tek ako kažemo reči iskrene, istovetne. I samo onda kad i mi tražimo, moći će neko i nas da sretne." (Opomena - M. Antić). Počinje razmena, naravno, putem reči, nekih najfinijih i najtananijih osećanja. Ti si u "ofanzivi", on u "defanzivi". Stvar temperamenata i stvar nazovi pristojnosti od koje često ume da ispadne skoro ništa. Presporo za tvoj ukus i preodmereno, ali znaš da je to iz potrebe da ne bude pogrešnih tumačenja. Vidiš kako predeš niti mreže, i predeš, a on je ni tamo ni ovde. Negde između. Sebe i ko zna koga ili čega. Nakon kratkog dopisivanja mereno u satima i danima, ali ne i po intenzitetu napisanog, pruženog i primljenog, konačno, njemu nije jasno čime je on zaslužio tvoju bezgraničnu pažnju. Bez znaka pitanja. Ne daješ odgovor. To se oseća ili ne oseća, nema tu mesta objašnjenjima. Svako sebi objašnjava. Zemlja slepih je odgovor ili jedan od mogućih odgovora, a nije ni bez razloga upućen na njegovu adresu stih: "Pravih se reči uvek kasno setim, odgovor znam kad ostanem sam..." U zdravlje svim namernim susretima koji su okosnice unutrašnjeg rasta i razvoja. On sa podignutom ručnom tek prelazi dug put. Uvek ima dalje, ali sve zavisi od svakoga od nas pojedinačno. Tek onda kada ogoljeni pred sobom gledamo u sebe, onda i vidimo zašto (uzrok) i zato (posledicu), odakle dolazimo i gde idemo...


Leb i Sol - Čuvam noć od budnih

21 comments:

  1. После оваквих ствари остаје ми да седнем, размишљам и унапред исправљам своје будуће поступке. Превише се случајних ствари ових дана овило око мене да би то заиста било случајно.

    Добра поента.

    ReplyDelete
  2. @ТоМЦаа
    Mislim da je to ćorav posao, ispravljanje unapred. Pustiš stvari da se dešavaju i "snimaš". Pa, to, da slučajnosti ne postoje. Mozaik se uvek nekako sklapa, samo treba aktivirati povećanu pažnju i povezivati.

    ReplyDelete
  3. Veoma nadahnut post, like it very much :-)

    ReplyDelete
  4. @Dragana Amarilis
    Hvala na sviđanju. :) Lepota je njegova što može da se čita na raznolike načine.

    ReplyDelete
  5. Na slici jednog mog prijatelja, na zidu sobe u sivkastoj izmaglici tri prozora. Tri izlaza, a nigde izlaza. Vide se i naslućuju neki predeli okupani jakim zracima sunca koji izbijaju čas iz zemlje, čas sa neba. Kroz drugi prozor vidi se jasno plavetnilo noći, i nazire oko koje ga posmatra. Kroz sledeći prozor može se ući u novi prostor otškrinutih vrata odakle izbija linija svetla i naziru se zelene doline. Slikar se odlučio da ostane u sobi, i konačno pročita još neotvoreno pismo, zapečaćeno zarđalim ekserom. To je njegov prostor. Prihvatam. Nije uputno da otvaram novi prozor, zapravo vrata, novi izlaz. On je svakako moguć. Njemu ostavljam da nađe svoj put i svoj izlaz, iz mog dubokog poštovanja njegove sudbine...

    ReplyDelete
  6. Hvala ti draga Zverko, za "Vrata u zidu"....

    ReplyDelete
  7. @SFINGA
    Ne budi zaspale, ne diraj umorne, ostavi slomljene, u miru i na miru. Da, poštovanje, svačijeg izbora i puta, na nama je samo da prihvatimo. Autoputevi, kozije staze, zemljani, prašnjavi, uglancani, ispolirani, ali nezaobilazni... sve je to dobro...

    Želja je ispunjena i to je najvažnije. :) Slušamo, hvatamo u letu, pamtimo, razmenjujemo, nadopunjujemo, uživamo...

    ReplyDelete
  8. OOO, vidim jedan komadić koji je zaokruglio svoj stomačić, pa kotrljali se kotrljaaaa... Veselo pocupkuje šaljući poljupce nasmejanim zvezdama....

    ReplyDelete
  9. @SFINGA
    Hehehehe, stomačić se sasvim sigurno zaokruglio i komadić radi na nekim drugim "delovima", brusi li, brusi... A zvezde mu kažu, zvezde nikada ne lažu...

    ReplyDelete
  10. Tekst je višeznačan. I ako sam pokušala da se opredelim za jedan aspekt, to bi se promenilo u daljem čitanju. Ostaje, trenutna recepcija, a to je pretpostavka da polazimo od sebe da bismo sebe i našli (sa drugima), u priči (svetu) koji je trenutno takav kakav je... A svi kad-tad spustimo ručnu. U zdravlje! :)

    ReplyDelete
  11. Ja sam pronašla samo jedno jedino značenje teksta. Ali verujem da je u tome čarolija, da se svako pronadje u onom značenju koje sam oseća. :*

    ReplyDelete
  12. @Бранислава
    Jeste, svakako da je možda dobro ostati "nepristrasna" tokom čitanja. :) Vrlo lepo si to rekla, prvo sebe tražimo, volimo, itd. da bi uopšte bili sposobni da ljubav damo drugima. Ne znam, meni se čini da mnogi istovremeno pritiskaju i gas i kočnicu, preskakanje brzina, pa predugo bitisanje u leru, itd. ;) U zdravlje i tebi, mila moja, nekako me uvek inspirišeš za iscrpne komentare, što mi je veoma lepo.

    ReplyDelete
  13. @Ivana Mladenović
    Tako je, svako od nas čita svoju priču, i to je veoma lepo. :*

    ReplyDelete
  14. Џаба мени да снимам, кад ми се увек дешава једно те исто, углавном нежељено дејство (моје). А кад га укапирам, већ буде касно, као у песми.

    ReplyDelete
  15. @ТоМЦаа
    Opusti se, brate, nije to pitanje života i smrti. :) Polako samo, nemoj da se forsiraš do besvesti i leći će to sve na svoje mesto.

    ReplyDelete
  16. Dva puta čitam. Prvi put sam mislio da sam umoran. Sad mislim da me zezaš. Videću šta ću sutra da mislim...

    ReplyDelete
  17. @Miodrag Ristic
    Ako i treći put ispadne da te zezam, onda ću ja misliti da se ti zezaš. ;) Ja sam o onoj tvojoj svirali razmišljala i razmišljala i jednostavno ostala sam bez komentara, u dobrom smislu.

    ReplyDelete
  18. ustvari, imala sam toliko toga da kažem kada sam čitala tekst, a kada sam pročitala - mislim da nemam šta da dodam...
    zapravo, možda i imam - na kraju ispadne ništa. Ne na kraju teksta, nego na kraju situacije o kojoj si pisala. A to je onaj najgori kraj, koji se oteže najsporije. Ili možda samo kod mene... možda...
    u svakom slučaju - sviđa mi se tekst.

    ReplyDelete
  19. @Clarice
    Hehehehehe, dobrodosla draga. :) Drago nas je da vam se tekstic svidja. Ja mislim da su krajevi i poceci samo u nasim glavama. Tako da... chill out, sve sto se desava je sa nekim razlogom, pa kada i ispadne jedno veliko nista, mozda je to bas dobro za tebe. :)

    ReplyDelete
  20. "Kod unutarnjih borba koje covek vodi sa samim sobom i sa
    nepoznatim silama u sebi, vazi vise nego igde pravilo: ne predaj se nikad! - Ni predaje, ni ustupanje! A pre svega, sto kazu u Bosni: ne vezi tugu za srce!"

    I.Andric - Znakovi pored puta

    ReplyDelete
  21. @Тајnа
    Hvala ti na Andrićevom citatu. I ponajviše govore poslednjih 5 reči.

    ReplyDelete

Note: only a member of this blog may post a comment.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...